Četvrti AKtualac u organizaciji Udruženja krajobraznih arhitekata Hrvatske (UKAH) održan je 12. ožujka 2026. u Zagrebačkom energetskom centru. Panel raspravu moderirala je izv.prof.art. Monika Kamenečki s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a sudjelovali su mag.ing.prosp.arch. Ivana Bunjak-Pajdek i mag.ing.agr. Mihael Kušen s Agronomskog fakulteta, mag.ing.silv. Lidija Potočić iz Zagrebačkog Holdinga, Podružnice Zrinjevac te mag.ing.prosp.arch. Marijo Spajić, predsjednik UKAH-a. Rasprava je okupila stručnjake iz akademske zajednice i javne prakse u otvorenoj diskusiji o jednom od središnjih izazova suvremene krajobrazne arhitekture: kako planirati, saditi i održavati urbano zelenilo u uvjetima klimatskih promjena koje su postale svakodnevna stvarnost.
Navodnjavanje kao preduvjet, ne iznimka
Jedan od ključnih zaključaka rasprave tiče se potrebe za vodom, odnosno navodnjavanjem. Bez obzira na odabir vrste – autohtone ili alohtone, klimatski otpornije ili pionirske – redovno navodnjavanje u prvim godinama nakon sadnje nije mjera opreza, nego neophodan uvjet preživljavanja. Sve niža razina podzemnih voda i kapilarne vlage u urbanim područjima nameće ozbiljno propitivanje infrastrukture navodnjavanja kao sastavnog dijela projektiranja zelenih površina. Sustavi automatskog navodnjavanja pritom nisu luksuz, nego strateška investicija.
Autohtono i alohtono – izvan crno-bijelog okvira
Rasprava je pokazala da popularizacija pojma “autohtono” u javnom diskursu, iako korisna kao poticaj za korištenje domaćih vrsta, ne smije postati dogma. Mnoge vrste koje su u naše gradove stigle izvana duboko su se integrirale u urbane ekosustave i pokazuju jednaku ili veću otpornost na promijenjene klimatske uvjete. Areal pojedinih vrsta prirodno se širi prema sjeveru uslijed promjena klime, što relativizira strogu podjelu na domaće i strane. Umjesto isključivosti, struka se zalaže za raznolikost vrsta, prilagođeno održavanje i odluke utemeljene na znanstvenim istraživanjima – a ne na listama i administrativnim okvirima.
Rješenja temeljena na prirodi – potrebna standardizacija
Značajan dio rasprave posvetio se rješenjima temeljenim na prirodi (NBS – Nature-based Solutions). Istaknuto je da NBS mora biti primarno biotehničko rješenje s održivom ekološkom komponentom. Porozni asfalt, stanice za bicikle, krovni vrtovi i slična rješenja, iako vrijedni elementi urbanog prostora, ne mogu se automatski svrstati u NBS u pravom smislu. Nužna je standardizacija tipologije i prostorno planiranje NBS-ova unutar gradskih struktura, a konkretne smjernice mogu se očekivati tek nakon provedbe prvih desetak projekata u urbanim sredinama. Otvoreno je i pitanje prostornih kapaciteta – prekomjerna gustoća sadnje stabala može ugroziti kvalitetu javnog prostora i oduzeti prostor za druge gradske aktivnosti.
Invazivne vrste – kontrola umjesto zabrane
Kad je neka vrsta proglašena invazivnom, upozorili su panelisti, najčešće je već kasno za preventivne mjere. Invazivne vrste u pravilu prvo postaju problem u urbanim sredinama, odakle se postupno šire prema prirodnim staništima. Kontrola je moguća i potrebna, no paušalne zabrane i rigidne liste nisu odgovor – posebice kada je pritisak uvoza novih ukrasnih egzotičnih vrsta u stalnom porastu. Hrvatska za sada nema dovoljno razvijenu regulativu u ovom području, a primjeri susjednih zemalja ukazuju na potrebu sustavnijeg pristupa.
U tom kontekstu vrijedi istaknuti da pojedini hrvatski gradovi već poduzimaju konkretne korake prema regulaciji odabira vrsta. Jedan od primjera hrvatskih gradova koji je uveo popis preporučenih vrsta i koji planira projekte sustavno provjeravati s obzirom na njihovu primjerenost i usklađenost s navedenim popisom preporučenih biljnih vrsta. Takav pristup otvara važno pitanje: gdje je granica između korisnog stručnog okvira i administrativnog ograničenja koje sužava prostor za projektantsku prosudbu? Panelisti su se složili da su smjernice dobrodošle, ali da krute liste – osobito one koje nastaju kroz EU projektne bodovne sustave – ne mogu zamijeniti stručnu odluku utemeljenu na poznavanju lokalnog konteksta, tla i mikroklime.
Gusta sadnja – estetika u sukobu s klimatskom stvarnošću
Jedna od zanimljivijih tema rasprave bila je pitanje gustoće sadnje. Gusta sadnja, koja se često preferira iz estetskih razloga, u uvjetima klimatskih promjena postaje problematična jer između biljaka stvara pojačanu kompeticiju za vodu, prostor i hranjive tvari. Što su uvjeti intenzivniji – a toplinska i sušna razdoblja to svakako jesu – to je međusobna konkurencija izraženija i štetnija za sve jedinke. Paradoksalno, gustoća koja se birala radi ljepšeg vizualnog dojma može rezultirati slabijim preživljavanjem i lošijom kvalitetom zelenila na duži rok. Kao moguće kompromisno rješenje predloženo je da gušća sadnja može biti prihvatljiva ako olakšava navodnjavanje i smanjuje potrebu za čišćenjem i prihranjivanjem – ali isključivo uz adekvatnu njegu i jasnu dugoročnu strategiju upravljanja.
Trajnice – zahvalne, ali zahtjevne
Posebna pozornost posvećena je trajnicama, koje su ocijenjene kao iznimno zahvalne upravo zbog svog socijalnog aspekta – stanovnici ih vole i prepoznaju kao vrijedan element javnog prostora. No ta zahvalnost ima svoju cijenu: mješovite gredice trajnica izuzetno su zahtjevne za održavanje, greške su odmah vidljive, a čišćenje i uređivanje nužni su i do jednom tjedno. Nije dovoljno posaditi kvalitetne biljke – potrebno je kontinuirano ulagati u znanje vrtlara koji njima upravljaju. Bez toga ni najbolji odabir vrsta ne daje željene rezultate. U budućnosti, zahtjevi za održavanje postajat će sve intenzivniji.
Stabla odumiru – i to je prirodno
Jedna od filozofski najpoticajnijih opaska večeri bila je ona o antropocentričnom pristupu vegetaciji. U prirodi stabla odumiru bez posljedica – u šumskim staništima je to dio normalnog ciklusa obnove. U gradu, međutim, svako odumrlo stablo postaje vidljiv problem i društveni događaj. Zaključak je bio jasan: što je veća površina pod zelenilom u gradu, to je tolerancija prema prirodnom ciklusu odumiranja veća, a pritisak na svako pojedino stablo manji. To je još jedan argument za sustavno povećanje udjela zelenih površina u urbanom tkivu – ne samo kao estetske, nego i kao ekološke i psihološke potrebe.
Ulaganje u znanje i održavanje
Zajednički nazivnik svih tema bila je potreba za kontinuiranim ulaganjem u znanje – vrtlara, projektanata i svih koji svakodnevno upravljaju urbanim zelenilom. Kvaliteta izvedbe i dugoročna održivost zelenih površina izravno ovise o stručnosti i resursima koji se u njih ulažu. Godišnje povećavanje proračuna za održavanje zelenila nije trošak, nego uvjet za postizanje ekološki i estetski održive situacije. Kao struka, zaključeno je, treba se zalagati za obrazovanje, strukovnu suradnju i kvalitetne projektantske odluke – nasuprot administrativnim bodovnim sustavima i standardiziranim tablicama vrsta koji ne mogu zamijeniti stručnu prosudbu.
Rasprava u okviru AKtualca 4.0 potvrdila je da klimatske promjene zahtijevaju promjenu paradigme u pristupu urbanom zelenilu – utemeljenu na znanju, fleksibilnosti i dugoročnom planiranju. UKAH će nastaviti otvarati prostor za ovakve stručne dijaloge.
Udruženje krajobraznih arhitekata Hrvatske 
Leave a comment