Općenito

Krajobraz je određeno područje, doživljeno od strane ljudi, čiji je karakter rezultat međusobnog djelovanja prirodnih i/ili ljudskih čimbenika. Kroz pojam krajobraza donosi se integralni pogled na prostor kroz prirodna, antropogena i vizualno-doživljajna obilježja. 

Krajobraz nije samo dio okoliša ili prostora, već je cjelovita prostorna pojava sa svojim kvalitetama te subjektivnim i objektivnim atributima, koja se mijenja obzirom na promjene uslijed prirodnih procesa i čovjekovih aktivnosti u prostoru.

On doprinosi stvaranju lokalnih kultura i osnovna je sastavnica europske prirodne i kulturne baštine, važan je za dobrobit pojedinca i društva te njegova zaštita, upravljanje i planiranje nameću prava i obaveze za svakog i kao takav je sastavni dio kvalitete života ljudi (NN-MU 12/02). Krajobrazu se stoga treba pristupiti kao kompleksnom sustavu različitih elemenata koji svojim uzročno posljedičnim vezama omogućavaju njegovo funkcioniranje. 

Krajobrazna arhitektura je interdisciplinarna struka koja obuhvaća oblikovanje, planiranje i upravljanje prirodnim i antropogenim, urbanim i ruralnim krajobrazom, što podrazumijeva i obuhvaća i zaštitu krajobraza; očuvanje i unapređenje prirodnog i kulturnog naslijeđa, zaštitu prirodnih resursa racionalnim korištenjem zemljišta, zaštitu i obnovu povijesnih perivoja, kao i organizaciju, oblikovanje i izgradnju novih krajobraza.

Krajobrazno oblikovanje je grana interdisciplinarne struke krajobrazne arhitekture koja podrazumijeva proces planiranja, dizajniranja i uređivanja okoliša kako bi se stvorio estetski privlačan i funkcionalan krajobraz. Krajobrazno oblikovanje uključuje intervencije i promjene u prirodnom okolišu, poput vrtova, parkova, javnih površina ili privatnih dvorišta, s ciljem poboljšanja vizualne privlačnosti, funkcionalnosti, sigurnosti i održivosti. 

Cilj krajobraznog oblikovanja je stvaranje prostora koji potiče ljudsku interakciju, promicanje održivosti, očuvanje prirode i unaprjeđenje kvalitete života. Krajobrazno oblikovanje često uključuje suradnju s arhitektima, urbanistima, inženjerima i drugim stručnjacima kako bi se postigao integrirani i održivi dizajn koji odgovara potrebama zajednice i okoliša.  

Krajobrazno planiranje je grana interdisciplinarne struke krajobrazne arhitekture koja se temelji na očuvanju kvaliteta krajobraza, a usmjerena je usklađivanju različitih vrijednosti i interesa u prostornom razvoju. Njegovo osnovno načelo je održivo planiranje i upravljanje zemljištem utemeljeno na razumijevanju kombiniranih ljudskih i prirodnih procesa u prostoru (McHarg, 1969). 

Krajobrazno planiranje je grana interdisciplinarne struke krajobrazne arhitekture koja podrazumijeva procese identifikacije, analize, planiranja i upravljanja prostornim elementima i karakteristikama krajobraza s ciljem postizanja održivog, funkcionalnog i estetski privlačnog okruženja. Uključuje integraciju prirodnih, kulturnih i socijalnih elemenata kako bi se postigla ravnoteža između zaštite prirodnih resursa i zadovoljavanja ljudskih potreba. 

Obuhvaća analizu topografije, klime, bidrologije, biološke raznolikosti, kulturne baštine i drugih faktora koji utječu na oblikovanje krajobraza. Na osnovu tih analiza, definiraju se ciljevi i strategije za očuvanje ili obnovu. 

Zelena infrastruktura je kao pojam definirana Zakonom o prostornom uređenju koji u čl. 3. navodi kako su zelena infrastruktura “planski osmišljene zelene i vodene površine te druga prostorna rješenja temeljena na prirodi koja se primjenjuju unutar gradova i općina, a kojima se pridonosi očuvanju, poboljšanju i obnavljanju prirode, prirodnih funkcija i procesa radi postizanja ekoloških, gospodarskih i društvenih koristi održivog razvoja”.

Zelena infrastruktura je strateški planirana mreža multifunkcionalnih  otvorenih prostora nekog područja koja može obuhvaćati prirodne, poluprirodne i/ili urbane površine, od zaštićenih područja, prirodnih područja (šume, travnjaci, rijeke, jezera, močvare, itd..), ruralnih poljoprivrednih krajobraza, zelenih površina unutar urbane matrice (parkova, vrtova, plaža, drvoreda, zelenih površina uz javne ustanove, višestambena naselja, ali i uz gospodarske objekte) bilo u privatnom ili javnom vlasništvu, sa ili bez mogućnosti javnog pristupa. Ona obuhvaća sve prirodne, ali dijelom i kulturne resurse okoliša koji su kroz koncept zelene infrastrukture povezani u cjelinu s kojom se održivo upravlja.

Osnovna svrha zelene infrastrukture je poboljšanje kvalitete života, zaštita okoliša i promicanje održivosti. Pruža niz koristi kao što su poboljšanje zraka i vode, ublažavanje ekstremnih temperatura, stvaranje staništa za biljke i životinje, smanjenje buke i poboljšanje estetike. 

Kroz integraciju prirodnih elemenata u izgradnji i planiranju urbanih područja, pridonosi stvaranju održivih i zdravih zajednica.