Krajobrazna arhitektura – povijesni osvrt na nastanak i razvoj struke

Izv. prof. dr. sc. Petra Pereković

Struka koju danas poznajemo pod nazivom krajobrazna arhitektura u Hrvatskoj se počela formirati u prvoj polovici 20. stoljeća. Od tada do danas prošla je terminološku genezu od „ukrasnog vrtlarstva“, „vrtne arhitekture“, „parkovne arhitekture“, „hortikulture“ i „pejzažne arhitekture“ do današnjeg naziva – krajobrazna arhitektura. Osim terminološke geneze, struka je razvijala svoje profesionalne zadatke – od oblikovanja i projektiranja krajobraza do krajobraznog planiranja, koji su i danas temelj rada krajobraznog arhitekta.

1. Poticaji nastanka i razvoja profesije krajobrazne arhitekture na početku 20. stoljeća

U 19. stoljeću, kao i početkom 20. stoljeća, vrtlarstvo je u Hrvatskoj terminološki objedinjavalo nekoliko danas samostalnih profesija, a vrtna arhitektura (danas krajobrazna arhitektura) bila je jedna od njih. Ukorak s općim razvojem obrazovanja i privrede početkom 20. stoljeća, razvijale su se težnje za sve većom specijalizacijom tadašnjih grana vrtlarstva. Povijesni spisi već krajem 19. stoljeća koriste pojam „ukrasno vrtlarstvo“, koji je terminološki podrazumijevao, ali i razlikovao djelatnost uređivanja prostora (vrtova, parkova i drugih otvorenih površina) od djelatnosti uzgoja biljaka za tu svrhu. Za razliku od toga, pojam općeg vrtlarstva podrazumijevao je proizvodne grane, odnosno uzgoj biljaka za prehranu (ponajprije povrćarstvo, vinogradarstvo i voćarstvo). Početkom 20. stoljeća „ukrasno vrtlarstvo“ dobiva novo nazivlje u Hrvatskoj – hortikultura, kao nastojanje specijalizacije struke u profesionalnim zadacima i obrazovanju. Važan poticaj za to vezan je uz opći društveno-politički kontekst. Raspad Austro-Ugarske monarhije značio je i izostanak vrtlarskih škola na čitavom teritoriju tadašnje novonastale države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevine Jugoslavije). Unatoč izostanku vrtlarskih škola, to je bilo razdoblje osobitog društvenog interesa za uređenje javnih parkova, trgova i ulica te privatnih vrtova, što se kao trend nove građanske kulture prenosilo iz svjetskih metropola u gradove Hrvatske. Uz to, „regulatorne osnove“, kao prvi dokumenti tadašnjeg urbanističkog planiranja gradova, predviđaju nove javne parkove i perivojne trgove, za čije je oblikovanje, izvođenje i održavanje bio potreban odgovarajući stručni kadar. Stoga se struka hortikulture, tada uključujući i vrtnu arhitekturu, počinje razvijati na edukativnom, društvenom i administrativno-pravnoj razini. To je vrijeme nastojanja organizacije stručne edukacije (srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje) te brojnih aktivnosti stručnog društva (Hortikulturno društvo u Zagrebu) i pojedinaca na promoviranju i pozicioniranju struke, ugrađivanju struke u zakonodavni sustav te poticanju opće svijesti o kulturi uređenja krajobraza.

2. Opći profesionalni kontekst na početku 20. stoljeća

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće profesije hortikultura i vrtna arhitektura smatrale su se nedovoljno razvijenima u privrednom smislu i u smislu stručne edukacije. Vrtna arhitektura smatrala se strukom koja je tek u začecima razvoja te tada u Hrvatskoj nije postojala nijedna škola specijalizirana za obrazovanje stručnjaka ukrasne hortikulture i krajobrazne arhitekture. Zadatke projektiranja i uređenja zelenih površina povjeravali su gradskim vrtlarima (često strancima) i domaćim priučenim vrtlarima i praktičarima vrtlarstva. Razlikovali su se vrtlari obrtnici (zaduženi za privatne vrtove i perivoje), biskupski vrtlari (zaduženi za parkove i nasade biskupije) te gradski vrtlari (zaduženi za javne parkove i druge javne otvorene prostore). Gradske vrtlare zapošljavale su uprave gradova na temelju javnih natječaja, što je uglavnom značilo angažiranje vrtlara iz stranih država. U to vrijeme za uređenje otvorenih gradskih prostora, osobito onih značajnijih, bilje se uvozilo iz susjednih država zbog nedostatne vlastite proizvodnje. Takvo stanje struke na prijelazu stoljeća ilustriraju i tadašnje tiskovine. Primjerice, velika potražnja za vrtlarima vidljiva je u tadašnjim stručnim časopisima „Uzorni vrtlar“ (Slika 1) i „Uzorni gospodar“, koji oglašavaju brojne ponude stranih vrtlara za zaposlenje u Hrvatskoj, ali i veliki broj oglasa građana koji traže vrtlare za održavanje privatnih vrtova i perivoja. U istim časopisima inozemni rasadnici nude svoj prodajni asortiman i cjenike. U takvim prilikama i gradska tijela, svjesna nedostatka stručnog kadra, potiču reforme vrtlarskog djelovanja i ukazuju na potrebu reorganizacije vrtlarske službe, a u pojedinim slučajevima odobravaju gradskim vrtlarima dodatnu edukaciju u inozemstvu. Krajem 19. stoljeća osnivaju se prve gradske vrtlarije, a pobuđen interes za uređene parkove i vrtove početkom 20. stoljeća inicira organiziranje profesije čije će djelovanje biti sustavnije od dotadašnjeg općeg vrtlarstva. Pokreću se prvi vrtlarski tečajevi kao preteča kasnijim oblicima obrazovanja na području hortikulture i vrtne arhitekture.

Tridesetih godina 20. stoljeća struktura vrtlara u Hrvatskoj počinje se mijenjati, osobito onih iz područja vrtne arhitekture. Rad u gradskim službama i opće stručno djelovanje preuzimaju prvi školovani vrtni arhitekti, odnosno diplomirani inženjeri koji se iz inozemstva vraćaju u Hrvatsku nakon završenih studija ili specijalizacije iz vrtne arhitekture. Prvi takvi školovani inženjeri u Hrvatskoj djeluju u Zagrebu, a to su vrtni (krajobrazni) arhitekti Ciril Jeglič, Pavao Ungar i Smiljan Klaić te Zdravko Arnold (Slika 2) koji završava specijalizaciju iz vrtne arhitekture. Razvoj hortikulture i vrtne arhitekture potiču i stručnjaci drugih struka – „prijatelji vrtne arhitekture“, među kojima se posebno ističe botaničar Vale Vouk (sveučilišni profesor) koji među prvima promiče ideju osnivanja Hortikulturnog društva u Zagrebu te razvoj edukacije u području hortikulture i vrtne arhitekture. Uz njega se kao utemeljitelji navedenog društva spominju Janko Jellachich (župan u mirovini i vlasnik vrtlarije u Zagrebu) te Ivan Sever (sveučilišni profesor, upravitelj velevrtlarije u Zagrebu). Neposredno prije II. svjetskog rata, kao mladi stručnjaci svoj profesionalni put započinju i drugi „pioniri“ struke krajobrazne arhitekture poput Angele Rotkvić i Silvane Seissel (Slika 2). Osim toga, neposredno prije II. svjetskog rata raspisuje se i prvi natječaj za gradski park u Kraljevini Jugoslaviji (uređenje Krešimirovog parka izvedenog 1937./38. u Zagrebu) te se otvaraju prvi privatni obrti koji se bave vrtnom arhitekturom. To su, primjerice, ured V. Belšana koji „izrađuje osnove za javne i privatne parkove te kućne vrtove“ (Vrapče Donje 10, Zagreb) te „Perenvrt“ P. Ungara „za uređenje i preuređenje kućnih vrtova“ (Vlaška 85, Zagreb). Ipak, najveći doprinos razvoju struke i edukacije na početku 20. stoljeća daje sinergija navedenih i drugih stručnjaka okupljenih u „Hortikulturnom društvu u Zagrebu“, koje je osnovano 1932. godine na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu (danas samostalni Agronomski i Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu).

3. Hortikulturno društvo u Zagrebu – utemeljitelj struke vrtne arhitekture u prvoj polovici 20. stoljeća

Hortikulturno društvo u Zagrebu osnovali su prirodnjaci i entuzijasti – sveučilišni profesori iz područja botanike i vrtlarstva, prvi školovani vrtni arhitekti te drugi stručnjaci i inženjeri koji su se zanimali za uređenje gradskih prostora. Osnivačka skupština Društva održana je 1932. godine na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu, a jedan od glavnih inicijatora osnivanja društva i njegov prvi te višegodišnji predsjednik bio je Vale Vouk. Osnovni zadatak Hortikulturnog društva u Zagrebu bio je promicanje hortikulture, prvenstveno onih grana koje su se smatrale manje razvijenima – uzgoj ukrasnog bilja i vrtna arhitektura. Veliki interes za područje kojim se društvo bavilo pokazuje podatak da već dvije godine nakon osnivanja društvo mijenja ime u „Hortikulturno društvo Kraljevine Jugoslavije“, koje osniva brojne ogranke diljem tadašnje države. Zadaci Hortikulturnog društva bili su osnivanje stručnog časopisa i stručne knjižnice, održavanje stručnih predavanja u društvu i javnim medijima, organizacija ekskurzija na izložbe i značajne domaće i strane parkove i vrtlarije te poboljšanje edukacije u području hortikulture i vrtne arhitekture. Članovi društva održavaju mjesečna predavanja o struci na zagrebačkoj „Radio stanici“, zatim u samome društvu za članstvo te u drugim tadašnjim društvima. Prva inozemna ekskurzija društva bila je u Beč 1935. godine, a stručno vodstvo po parkovima i vrtlarijama Beča preuzelo je tadašnje Austrijsko hortikulturno društvo. Osim ekskurzija, društvo svoje izaslanike upućuje na inozemne izložbe i simpozije (npr. „Kongres vrtnih arhitekata u Parizu“ 1937. godine, na kojem je uz „Hortikulturno društvo Kraljevine Jugoslavije“ sudjelovalo još devet tadašnjih škola i društava vrtne arhitekture iz Belgije, Francuske, Danske, Nizozemske, Engleske, Njemačke, Norveške, Sjedinjenih Američkih Država i Švicarske). Hortikulturno društvo od 1934. godine izdaje stručni časopis „Naš vrt“ (Slika 3). Časopis objavljuje mnogobrojne teme iz područja projektiranja vrtova, dendrologije i cvjećarstva, predstavlja strane simpozije i izložbe, inozemne prakse, daje praktične savjete te izvještava o aktivnostima društva. Uz brojne stručne teme, prenosi i pojedine rezultate znanstvenih istraživanja vezanih za struku te se često osvrće na stanje obrazovanja i opći status struke vrtlarstva. Hortikulturno društvo u Zagrebu sudjeluje i u pripremi državnih zakona te predlaže tadašnjem Ministarstvu poljoprivrede izradu posebnog Zakona za unaprjeđenje vrtlarstva. Ipak, prema tadašnjim suvremenicima, najvažniji zadatak društva u prvim godinama djelovanja bila je organizacija i poboljšanje obrazovanja u području hortikulture i vrtne arhitekture. Stoga društvo već 1932. godine upućuje Gradu Zagrebu zahtjev za održavanje zimskih tečajeva vrtlarstva te prijedlog za osnivanje tehničke vrtlarske srednje škole u Zagrebu.

4. Tečajevi u području vrtlarstva od 1900. do 1940. godine – preteča obrazovanja u području vrtne arhitekture

Prvi poznati tečajevi za ukrasno vrtlarstvo organizirani su nakon 1903. godine, kada ih je Banska uprava osnovala na banovskom dobru u Božjakovini kraj Zagreba. Nakon 1915. godine poznati su i vrtlarski tečajevi u Zagrebu (npr. višemjesečni vrtlarski tečaj za ratne invalide s praktičnom i teorijskom obukom koji je organizirao Vale Vouk u Botaničkom vrtu u Zagrebu te vrtlarski večernji tečaj u Botaničkom vrtu u Zagrebu za vrtlare naučnike koji su tamo bili zaposleni). Od 1932. godine vrtlarski se tečajevi održavaju pod stručnim vodstvom Hortikulturnog društva u Zagrebu. Uglavnom su održavani dva puta godišnje (zimski i jesenski tečaj) i imali su različite programe za amatere i za osposobljavanje stručnog kadra. Prvi vrtlarski tečaj u organizaciji društva bio je jesenski „Amaterski vrtni tečaj za gospođe“ 1933. godine (Slika 4), koji su upisale 44 polaznice. Na tečajevima, između ostalih, predaju vrtni arhitekti (Ciril Jeglič i Pavao Ungar) ili specijalizirani stručnjaci (Zdravko Arnold). Tečajevi su uključivali i terensku nastavu te pokazne praktične vježbe. Na stručnim tečajevima zastupljeni su predmeti različitih grana vrtlarstva te pojedini predmeti vrtne arhitekture: „Uređenje vrtova“, „Izgradnja vrtova“, „Praktična geometrija i crtanje planova“, „Javni nasadi i parkovi“, „Pregled istorije vrtne umjetnosti“, „Kako ćemo urediti i zasaditi naš vrt“, „Maleni obiteljski vrtovi“, „Javni vrtovi i njihovo značenje“. Stručni tečajevi smatrani su „nižom vrtlarskom školom“ koja je osposobljavala polaznike za pomoćnog vrtlara, a vrtlarom se postajalo tek „naukovanjem“ (uz završeni tečaj, polagao se ispit pred strukovnom komisijom, a potreban je bio i višegodišnji praktični rad u vrtlariji). Više obrazovanje tada nije postojalo, već se moralo nadograđivati u višim ili specijaliziranim vrtlarskim školama u inozemstvu, čime bi se stjecao naslov „vrtlarskog tehničara“ osposobljenog za „izradu samostalnih nacrta za vrtove i parkove“ ili za „vođenje uzgajališta grmlja i drveća i vrtlarskih poduzeća“. Iz tih razloga Hortikulturno društvo je održavanje tečajeva smatralo samo privremenim rješenjem do osnivanja srednjih stručnih škola i visokoškolske naobrazbe.

5. Srednjoškolsko obrazovanje u području vrtne arhitekture od 1900. do 1940. godine

Vrtlarsko srednjoškolsko obrazovanje početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj nije postojalo. Prva niža vrtlarska škola u Hrvatskoj osnovana je tek 1932. godine u Božjakovini kraj Zagreba na temeljima ranije poljoprivredne škole (od 1903. godine u Božjakovini se održavalo praktično školovanje za pojedine poljoprivredne grane i vrtlarski tečajevi). Vrtlarsku školu u Božjakovini vodio je krajobrazni arhitekt Ciril Jeglič, a škola je djelovala do 1943. godine, kada je zatvorena zbog ratnih zbivanja. Tu školu završilo je nekoliko generacija polaznika koji su nakon II. svjetskog rata djelovali kao istaknuti stručnjaci i na području krajobrazne arhitekture (npr. Angela Rotkvić). Prvi cjeloviti srednjoškolski program vrtlarske škole u Hrvatskoj postavlja Hortikulturno društvo u Zagrebu 1932. godine. Predlaže se osnivanje tri vrtlarske škole na teritoriju bivše države, od kojih su u Hrvatskoj trebale biti Srednja vrtlarska tehnička škola u Zagrebu (za uzgoj cvijeća, ukrasnog drveća i grmlja te za vrtnu umjetnost i vrtnu arhitekturu) i Srednja vrtlarska škola za južne kulture u Splitu ili Dubrovniku. Vrtlarska škola u Zagrebu trebala je, prema pisanju tadašnjih tiskovina, obrazovati stručnjake koji će moći uređivati gradove – osnivati moderne parkove, šetališta i aleje, nasade, privatne vrtove i druge javne prostore, stručnjake koji će se baviti vrtnom umjetnošću, ali i one koji će se baviti uzgojem cvijeća, ukrasnog drveća i grmlja. Za potrebe osnivanja škole Hortikulturno društvo Zagreb radi analizu školstva u inozemnim vrtlarskim školama Francuske, Njemačke, Nizozemske i Čehoslovačke Republike (npr. opisuju program škole „Ecole nationale d’Horticulture“ u Versaillesu, gdje se može školovati za upravitelja rasadnika, vrtnog arhitekta, direktora parkova i vrtlarskih poduzeća, profesore vrtlarstva za vrtlarske i poljoprivredne škole te za putujućeg nastavnika, a ističu se i školska odjeljenja koja se zasebno posvećuju edukaciji o vrtnoj umjetnosti, oblikovanju i izgradnji vrtova na kojima se stječe zvanje – vrtni arhitekt). Konačni prijedlog programa za vrtlarsku školu u Zagrebu obuhvaća prve tri godine općih predmeta iz vrtlarstva, a u četvrtoj godini specijalizaciju u jednoj od grana vrtlarstva: a) povrćarstvo, b) cvjećarstvo, dendrologija i rasadnici, c) oblikovanje i izgradnja vrtova. U nastavni program, prema nacrtu statuta škole, uvršteni su predmeti iz područja vrtne arhitekture: „Oblikovanje i građenje vrta“, „Vrtna tehnika“, „Vrtlarsko graditeljstvo i strojarstvo“ te „Povijest vrtne umjetnosti“. Vrtlarska škola ovog tipa, zbog ekonomskih prilika i prijeratnih zbivanja, nije otvorena sve do razdoblja nakon II. svjetskog rata. Prva vrtlarska škola otvara se u Brezovici nakon II. svjetskog rata (1946.–1949.), odnosno 1958. kada se zalaganjem tadašnjeg Hortikulturnog društva NRH otvara Vrtlarska škola „Arboretum Opeka“ u Vinici. Srednjoškolsko obrazovanje u ovim školama nije obuhvatilo specijalizirano usmjeravanje obrazovanja prema struci krajobrazne arhitekture, već širi spektar znanja za zvanja „vrtlarski tehničar“ i „opći vrtlar“.

6. Visokoškolsko obrazovanje u području vrtne arhitekture od 1900. do 1940.

Početkom 20. stoljeća visokoškolsko obrazovanje na području hortikulture i vrtne arhitekture u Hrvatskoj nije postojalo. Visokoškolsko obrazovanje u poljoprivrednim strukama u Hrvatskoj započinje 1919. osnivanjem visokoškolske ustanove na Gospodarsko-šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao petog fakulteta zagrebačkog Sveučilišta. Prvotni nastavni programi gospodarskog odjela fakulteta (danas Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) odgovarali su naobrazbi općeg agronomskog inženjerskog kadra. Stoga se početak visokoškolskog obrazovanja u području vrtlarstva na fakultetu, i općenito u Hrvatskoj, smatra tek 1937. kada je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu osnovan Zavod za vrtlarstvo. To je ujedno bio i prvi takav Zavod na teritoriju tadašnje države. Djelatnost Zavoda trebala je biti usmjerena „…unapređenju nacionalne hortikulture i promicanju svih njezinih grana kao što su cvjećarstvo, povrćarstvo, voćarstvo, vrtna dendrologija, vrtna arhitektura…“. Iako je Zavod dobio dobre temelje za svoj razvoj, koji je bio sukladan općem entuzijazmu za struku i na drugim poljima stručnog djelovanja, prijeratna i ratna zbivanja (II. svjetski rat) na dugi su period odgodila razvoj vrtlarske struke te posebice razvijanje i autonomiju poučavanja u području vrtne (danas krajobrazne) arhitekture.

7. Afirmacija struke i obrazovanja u području krajobrazne arhitekture u drugoj polovici 20. stoljeća

U kratkom, ali intenzivnom razdoblju između 1900. i 1940. stvoreni su dobri temelji za razvoj profesije i obrazovanja u području krajobrazne arhitekture. Međutim, društvene i političke prilike neposredno prije, tijekom i nakon II. svjetskog rata prekidaju i usporavaju mnoge aktivnosti i opće stručno djelovanje vezano za krajobraznu arhitekturu. Naime, za vrijeme II. svjetskog rata iz Hrvatske trajno odlaze ili prestaju s djelovanjem mnogi do tada najveći protagonisti krajobrazne arhitekture, osobito oni u području edukacije. Suprotno tome, društveno-gospodarski kontekst nakon II. svjetskog rata potiče rad mnogih krajobraznih arhitekata u privredi. U tom smislu, u razdoblju nakon II. svjetskog rata, iako krajobrazna arhitektura nije samostalno integrirano područje edukacije, snažan zamah struke je potaknut poslijeratnim posljedicama i zbivanjima. S jedne strane, za vrijeme rata gotovo sve zelene površine bivaju zapuštene te im je potrebna intenzivna obnova i uređenje, a s druge strane, tadašnji urbanizam producira veliki udio otvorenih i zelenih površina „po glavi stanovnika“ u novim naseljima koja se intenzivno izgrađuju. Za sve te površine bio je potreban angažman krajobraznih arhitekata, odnosno izrađivao se i krajobrazni projekt (sredinom 20. stoljeća takva vrsta projekta nazivala se „hortikulturni projekt“). Uslijed toga ostvaruju se i realiziraju mnogobrojna vrijedna projektantska djela krajobrazne arhitekture.

Hortikulturno društvo ponovno je oformljeno 1955. u Zagrebu i djeluje pod imenom „Hortikulturno društvo NR Hrvatske“  (Slika 5). Prva predsjednica društva bila je Elza Polak, potpredsjednici su Pavao Ungar i Janko Jelačić, a tajnici društva Vinko Jurčić i Ana Makek. Ubrzo nakon toga osnivaju se podružnice društva u svim većim gradovima Hrvatske. Tadašnje društvo intenzivno se bavi temama unapređenja struke, osobito zbog tadašnjih neusklađenih kriterija rada u struci, raznolike strukture stručnjaka, neujednačenosti u formiranju projektne dokumentacije te općih standarda i stručnog nazivlja. S tim u vidu, udruženje 1958. priprema dokument o standardima podijeljen u tri dijela: a) zakonska regulacija struke i ovlaštenja, b) nacrt zakona o zaštiti krajobraznih objekata i dijelova pejzaža, c) standardi o kvaliteti biljaka, standardi i tehnički propisi za izgradnju vrtova i krajobraza, standardi za održavanje, uređivanje i izvedbu krajobraznih objekata te standardi za izradu oblikovne tehničke dokumentacije. Hortikulturno društvo NR Hrvatske ponovno pokreće i izlaženje stručnog časopisa. Na inicijativu Zvonimira Kanija, prvotno izlazi časopis „Vrtlarstvo“ (1950. i 1951.) kao nasljednik ranijeg časopisa „Naš vrt“, a od 1954. časopis ponovno izlazi kao glasilo Hortikulturnog udruženja NR Hrvatske pod nazivom „Hortikultura“. Časopis je isprva glasilo hortikulturnog udruženja NR Hrvatske, a od 1961. postaje glasilo stručne hortikulturne sekcije zanatsko-komunalne komore NR Hrvatske.

Hortikulturno društvo organizira i stručni ispit za hortikulturno-pejzažnu struku, namijenjen inženjerima i tehničarima koji su dovoljno godina proveli u praksi radeći u struci. Smatra se da se taj ispit održava zbog nedostatka odgovarajuće edukacije u području krajobrazne arhitekture, a sam stručni ispit dijeli se na dio za vrtlarsku proizvodnju i dio za stručnjake iz područja oblikovanja vrtova i pejzaža. Polaganjem tog ispita stjecalo se ovlaštenje za planiranje i projektiranje objekata vrtno-pejzažne arhitekture. U skladu s time, Hortikulturno društvo na skupštini održanoj 1957. organizira sekcije za glavne grane hortikulturne djelatnosti: sekciju za cvjećarstvo, sekciju za rasadničarstvo i sekciju za vrtnu arhitekturu i uređenje predjela te donosi odluku o učlanjivanju u međunarodnu organizaciju IFLA. Organiziraju se i brojna savjetovanja i skupovi na kojima sudjeluju krajobrazni arhitekti starije i mlađe generacije, stručnjaci iz područja hortikulture te značajan broj arhitekata, šumara, urbanista i sociologa. Primjerice, to su bili savjetovanje „Uloga i značaj zelenila za stanovništvo Zagreba i njegove regije“ (Zagreb, 1976.), znanstveni skupovi o povijesnom nasljeđu vrtne umjetnosti u Jugoslaviji (1983. u Dubrovniku i 1986. u Varaždinu), skup Saveza društva „Naša djeca“ o dječjim igralištima i slobodnim površinama za igru djece (Zagreb, 1959.). Skupovi se održavaju i diljem nekadašnje Jugoslavije, na kojima sudjeluju hrvatski stručnjaci. Takav je primjerice bio Naučni skup „Uloga pejzažne arhitekture u razvoju i uređivanju zemlje“ (Beograd, 1987.), koji je podijeljen u tematska područja: „status pejzažne arhitekture u društvu“, „obrazovanje pejzažnih arhitekata“ i „planiranje pejzaža“.

U drugoj polovici 20. stoljeća postupno se napušta termin vrtlarstva (profesionalno izdvajanje struke od drugih poljoprivrednih struka), a sve je jasnije strukovno izdvajanje specifičnosti i zadataka hortikulture (uzgoj ukrasnih biljaka i održavanje nasada) i krajobrazne arhitekture (projektiranje i planiranje krajobraza). Osim toga, zbog razvijanja svijesti o mnogo širim zadacima struke u urbanim i ruralnim sredinama, termin „vrtna arhitektura“ zamjenjuje termin „pejzažna“ ili „krajobrazna“ arhitektura. Po prvi se puta prepoznaje uloga krajobraznih arhitekata u prostornom planiranju, urbanizmu i zaštiti prirode, odnosno pojavljuje se značajna afirmacija krajobraznog planiranja. Stoga se mnogi tadašnji krajobrazni arhitekti, osim zadataka oblikovanja i projektiranja krajobraza, uključuju u izradu urbanističkih i prostornih planova. U tom smislu, djelovanje krajobraznih arhitekata u to vrijeme obuhvaća rad na oblikovanju i projektiranju krajobraza (samostalni projektanti idejnih i izvedbenih projekata za objekte krajobrazne arhitekture) te na području prostornog planiranja i planiranja pejzaža (eksperti za krajobraz, konzultanti i suradnici na prostornim i urbanističkim planovima različitih kategorija). Krajobrazni arhitekti koji su svojim radom obilježili taj period u Hrvatskoj bili su Silvana Seissel (Slika 2), Angela Rotkvić (Slika 2), Mira Halambek Wenzler (Slika 6), Pavao Ungar (Slika 2), Smiljan Klaić (Slika 2), Zvonimir Kani, Dragutin Kiš, Bruno Šišić (Slika 6) i drugi. Njihov rad obilježavaju brojni izvedeni projekti i realizacije, sudjelovanje i nagrade na urbanističko-pejzažnim natječajima, sudjelovanje i nagrade na izložbama, sudjelovanje na savjetovanjima i drugim stručnim događanjima.

Unatoč takvom zamahu struke, edukacija u području krajobrazne arhitekture nije bila sustavno riješena. Uglavnom se odvijala unutar vrtlarskog i agronomskog područja obrazovanja, ali ne kao samostalno i cjelovito područje edukacije. U Hrvatskoj djeluje Vrtlarska škola u arboretumu „Opeka“ u Vinici kod Varaždina (otvorena zalaganjem Hortikulturnog udruženja NR Hrvatske 1958., nakon zatvaranja Vrtlarske škole u Brezovici koja je djelovala od 1946. do 1949.). Također, na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu (danas Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) vrtlarstvo se predavalo unutar Voćarsko-vinogradarsko-vrtlarskog smjera („VVV“), a tek nakon 1980. djeluje samostalni smjer Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža („VOP“). Oba studija, iako su imali predmete iz područja krajobrazne arhitekture, nisu programom odgovarali cjelovitom studiju krajobrazne arhitekture. Usporedno s tim, određeni predmeti iz područja krajobrazne arhitekture počinju se uvoditi i na Arhitektonskom i Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, no nijedan fakultet nije osiguravao cjelovit i integrirani studijski program krajobrazne arhitekture.

8. Prvi cjeloviti poslijediplomski studij Krajobrazne arhitekture u Hrvatskoj (1968.)

Jedan od značajnih iskoraka u smjeru obrazovanja stručnjaka u području krajobrazne arhitekture bilo je osnivanje prvog interfakultetskog poslijediplomskog studija krajobrazne arhitekture na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu 1968. godine. Nakon II. svjetskog rata mlađi su se stručnjaci uglavnom profilirali kao krajobrazni projektanti kroz praktičan rad u struci i vlastiti interes za struku. Školovanje su započinjali na Poljoprivrednom, Šumarskom ili Arhitektonskom fakultetu, čiji su programi u većoj ili manjoj mjeri bili nedostatni za cjelovito obrazovanje. Stoga je na inicijativu Zavoda za vrtlarstvo Poljoprivrednog fakulteta u Zagrebu, posebice sveučilišne profesorice Elze Polak (Slika 7), tadašnje predstojnice Zavoda, održano savjetovanje o organizaciji poslijediplomskog studija za krajobraznu (pejzažnu) arhitekturu. Na savjetovanju je zaključeno da u organizaciji takvog studija treba ujediniti segmente biotehničkog, tehničkog i umjetničkog područja, što je podrazumijevalo interfakultetski studij Agronomskog, Šumarskog i Arhitektonskog fakulteta. Zanimljivo je zabilježiti da je na inicijalnom savjetovanju održanom 1967. sudjelovalo 25 predstavnika institucija i pojedinaca, među kojima su bili predstavnici državnih i gradskih institucija i instituta za komunalne poslove, zelenilo, vrtlarstvo i urbanizam te predstavnici Agronomskog, Šumarskog i Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i Biotehničkog fakulteta u Ljubljani. Prijedlog o organizaciji i sadržaju studija izradili su Elza Polak i Pavao Ungar (Poljoprivredni fakultet u Zagrebu), Ciril Jeglić i Dušan Ogrin (Biotehnički fakultet u Ljubljani), Bruno Milić (Arhitektonski fakultet u Zagrebu) te Milan Anić (Šumarski fakultet u Zagrebu). Studij su mogli upisati pristupnici koji su završili jedan od navedenih fakulteta uz najmanje godinu dana prakse u području krajobrazne arhitekture. Poslijediplomski studij djelovao je pod imenom „Oblikovanje pejsaža“ te se povremeno održavao od 1968. do 1986. Prva voditeljica studija bila je Elza Polak, a nastavnici koji su sudjelovali u programu studija bili su Bruno Milić, Josip Seissel, Pavao Ungar, Dušan Ogrin, Ciril Jeglić, Elza Polak, Zvonimir Kani, Ante Marinović Uzelac i drugi.

9. Prvi cjeloviti diplomski studij Krajobrazne arhitekture u Hrvatskoj (1996.)

Integracija znanja i edukacije unutar jednog studijskog programa, odnosno visokoškolskog diplomskog programa krajobrazne arhitekture, postaje preokupacija stručnjaka krajem 20. stoljeća. Na temeljima ranijeg interfakultetskog poslijediplomskog studija „Oblikovanje pejzaža“, 1988. pokreće se suradnja triju matičnih fakulteta zagrebačkog sveučilišta – Agronomskog, Šumarskog i Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – na osnivanju diplomskog studija krajobrazne arhitekture. Nositeljstvo studija preuzima Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost), a u oblikovanje nastavnog programa studija uključeni su stručnjaci s Agronomskog fakulteta u Zagrebu (Lido Sošić, Branka Aničić, Jasminka Igrc Barčič), Biotehničkog fakulteta u Ljubljani (Dušan Ogrin), Šumarskog fakulteta u Zagrebu (Branimir Prpić), Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu (Ante Marinović Uzelac, Bruno Milić, Mladen Obad Ščitaroci), Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Ognjen Čaldarović) te predstavnici Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša. U godinama koje su slijedile napravljena je analiza tržišta rada i utvrđen nedostatak kadrova profila krajobrazne arhitekture. Također, izrađen je studijski program na temelju analize i sinteze programa istaknutih europskih studija krajobrazne arhitekture. Ideja prvog cjelovitog diplomskog studija krajobrazne arhitekture konačno je realizirana 1996. godine. Studij je osnovan pod nazivom „Uređenje krajobraza“ i djelovao je kao petogodišnji interdisciplinarni i interfakultetski studij. Prva i dugogodišnja voditeljica studija bila je Branka Aničić. Njezinim doprinosom, kao i doprinosom Dušana Ogrina, studij se razvijao desetljećima koje slijede.

U nastavnom programu tog studija sudjelovali su nastavnici više različitih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – Agronomskog, Arhitektonskog, Filozofskog, Šumarskog, Geodetskog i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta te profesori Biotehničkog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani. Prvi i dugogodišnji nastavnici na predmetima krajobraznog oblikovanja, projektiranja i planiranja krajobraza bili su Dušan Ogrin, Janez Marušić i Branka Aničić (Slika 8). Godine 2005. petogodišnji studij Uređenje krajobraza reformiran je u sveučilišni preddiplomski studij (Bs) krajobrazne arhitekture i sveučilišni diplomski studij krajobrazne arhitekture (Ms). Od tada studij nosi jedinstveni naziv – Krajobrazna arhitektura.

---

Izvor fotografija:

Slika 1. Stručni časopis „Uzorni vrtlar“ iz 1927. g. (izvor: Arhiva Zavoda za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet)

Slika 2.

Ciril Jeglič (izvor: Ilustrirani Slovenec (10.06.1928), letnik 4, številka 24. URN:NBN:SI:DOC-CMTPGKS5 from http://www.dlib.si)

Pavao Ungar (izvor: Hortus, 1988., 4, 7-8, str. 33)

Smiljan Klaić (izvor: Večernji list, 10.5.1989.)

Zdravko Arnold (izvor: Spomenica povodom 40-godišnjice Poljoprivrednog fakulteta 1919/20 – 1959/60, Poljoprivredni fakultet Sbeučilišta u Zagrebu, ORBIS, Zagreb, str. 117

Angela Rotkvić (izvor: privatna arhiva – Ivo Rotvić)

Silvana Seissel (izvor: https://tehnika.lzmk.hr/seissel-silvana/)

Slika 3. Stručni časopis „Naš vrt“ iz 1940. g. (izvor: Pereković i Kamenečki, 2021)

Slika 4. Polaznice „Amaterskog vrtnog tečaja za gospođe“ s vrtnim arhitektima Cirilom Jegličem i Zdravkom Arnoldom u Botaničkom vrtu u Zagrebu  1933. g. (izvor: Arhiva Zavoda za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet)

Slika 5. Hortikulturno društvo NR Hrvatske, 1958. g. (izvor: Arhiva Zavoda za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet)

Slika 6.

Mira Halambek Wenzler (izvor: Arhiva Zavoda za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet)

Zvonimir Kani (izvor: Arhiva Zavoda za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet)

Dragutin Kiš (izvor: Dragutin Kiš – akvareli i parkovi, DesignArt-Zagreb, Fintrade&Tours d.o.o., Rijeka,

2010., str. 144)

Bruno Šišić (izvor: https://www.matica-hrvatska-dubrovnik.com/proizvod/zbornik-radova-dr-sc-bruno-sisic-dubrovacki-krajobrazni-arhitekt/)

Slika 7. Profesorica Elza Polak (izvor: 40 godina Studija krajobrazne arhitekture, jubilarni zbornik, Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet – Studij krajobrazna arhitektura, str. 53)

Slika 8.

Dušan Ogrin (izvor: Arhiva Zavoda za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet)

Janez Marušić (izvor: https://www.delo.si/magazin/generacija-plus/zakaj-bi-naravo-varovali-samo-v-parkih)

Branka Aničić (izvor: Arhiva Zavoda za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet)

Tekst je nastao kao sažetak ranije objavljenih radova:

Pereković, P. (2018). Najznačajniji hrvatski krajobrazni arhitekti 20. stoljeća – suvremenici Bruna Šišića. Zbornik radova Dr. sc. Bruno Šišić – dubrovački krajobrazni arhitekt. Ogranak Matice Hrvatske u Dubrovniku, Sveučilište u Dubrovniku, str. 91–109.

Pereković Petra, Monika Kamenečki (2023). Landscape architectural education in Croatia. The Routledge Handbook of Landscape Architecture Education. Routledge, Taylor & Francis Group, New York and London, str. 211–222.

Pereković Petra (2021). Hortikulturno društvo u Zagrebu – osnutak, djelovanje i doprinos struci. Glasnik Hrvatskog botaničkog društva, vol. 9, br. 1, str. 16–37.

Pereković Petra, Monika Kamenečki (2019). A historical overview of landscape architecture profession in Croatia from 1900 to 1945. Agric. Conspec. Sci., vol. 84, br. 2, str. 127–134.