Autor: Marijo Spajić, mag. ing. prosp. arch.

Kružno gospodarenje krajobraznom arhitekturom

U posljednjih sto godina svijet se promijenio brže nego u ijednom razdoblju prije: čovjek je sletio na Mjesec, ovladao nuklearnom energijom, razvio računala i internet, unaprijedio medicinu do razine na kojoj se nekad smrtonosne bolesti liječe rutinski te stvorio umjetnu inteligenciju koja već sada mijenja način na koji radimo, komuniciramo i donosimo odluke. S druge strane, u istih tih sto godina, krajobrazna arhitektura u Hrvatskoj, barem u institucionalnom smislu, djeluje kao da tapka na mjestu.

U prvoj polovici 20. stoljeća Hortikulturno društvo u Zagrebu upozoravalo je nadležno ministarstvo na nedostatke u obrazovanju i potrebu jasnijeg zakonodavnog okvira. Danas te poruke odjekuju kroz hodnike ministarstava gotovo bez promjene. Rasprave su iste, formuliraju se isti apeli, a jedino je forma nešto suvremenija. Danas imamo e-Savjetovanje. Virtualno mjesto gdje apeli dolaze umrijeti.

Apsurd je tim veći što se sve događa u trenutku kada gradovi traže odgovore na klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti, pojavu toplinskih valova i otoka, ekstremne oborine i pad kvalitete javnog prostora. Struka koja bi u tim procesima trebala biti među ključnima i dalje pokušava izboriti temeljne uvjete za vlastito djelovanje.

Problem, dakle, nije izostanak promjene, nego njezina uporna cirkularnost. Ista borba, u nešto drugačijem vremenu.

Ovaj tekst polazi od jednostavne činjenice: Hrvatska danas deklarativno zagovara zelenu tranziciju, otpornost gradova, zaštitu okoliša i integraciju prirodnih procesa u prostor, ali istodobno ne uspostavlja zakonski okvir koji bi krajobraznim arhitektima omogućio da za te procese preuzmu punu projektantsku odgovornost.

Namjera nije ponuditi iscrpan pregled svih aspekata struke, nego ukazati na ključne točke u kojima nastaje raskorak između deklariranih ciljeva i stvarnih mogućnosti djelovanja. Drugim riječima, cilj je pokazati kako smo došli do situacije u kojoj potreba za krajobraznom arhitekturom nikada nije bila veća, a njezin operativni položaj rijetko kada slabije definiran.

Začeci struke i zakonodavno brisanje

Da bi se razumjelo zašto je današnji položaj krajobrazne arhitekture toliko paradoksalan, potrebno je najprije podsjetiti da nije riječ o mladoj i neprofiliranoj struci, odnosno struci u nastajanju.

Krajobrazna arhitektura u Republici Hrvatskoj razvija se kao struka usmjerena na uređenje krajobraza i oblikovanje otvorenih prostora, s kontinuitetom koji prethodi suvremenim obrazovnim programima. Iako se kao visokoobrazovana disciplina u današnjem obliku intenzivnije razvija posljednjih nekoliko desetljeća, njezina institucionalna i obrazovna polazišta sežu znatno ranije.

Već 1968. godine na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu osnovan je prvi interfakultetski poslijediplomski studij krajobrazne arhitekture, kao rezultat suradnje Agronomskog, Arhitektonskog i Šumarskog fakulteta. Time je postavljen temelj sustavnog obrazovanja u području koje od samih početaka povezuje biotehnička, tehnička i prostorna znanja. Tada su se ljudi (valjda) još mogli dogovoriti.

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata stručnjaci su se u velikoj mjeri profilirali kroz praksu, kao krajobrazni projektanti koji su znanja stjecali radom na konkretnim zadacima i vlastitim profesionalnim razvojem. Taj spoj praktičnog iskustva i kasnijeg institucionalnog obrazovanja oblikovao je struku koja danas počiva na jasno definiranim kompetencijama u planiranju, oblikovanju i zaštiti otvorenih prostora.

Upravo zato današnja situacija nije posljedica nedovoljno razvijene struke, nego nedovoljno razvijenog sustava koji tu struku ne zna, ili ne želi, operativno smjestiti.

Nestanak projekta i zamjena elaboratom

Problem, dakle, ne počinje u obrazovanju, nego u trenutku kada zakonodavni okvir prestaje pratiti postojeće kompetencije struke.

Do donošenja Zakona o gradnji 2013. godine projekt krajobrazne arhitekture bio je sastavni dio projektne dokumentacije, pri čemu su krajobrazni arhitekti imali mogućnost sudjelovanja u njegovoj izradi i ovjeri. Nakon toga projekt nestaje iz zakonskih odredbi te se više ne navodi kao moguća sastavnica glavnog projekta. Hrvatska komora arhitekata i dalje formalno prepoznaje projekt krajobrazne arhitekture kao oblik projektne dokumentacije, ali se njegova izrada ne veže uz krajobrazne arhitekte kao ovlaštene nositelje tog posla.

Istodobno, uvođenjem krajobraznog elaborata kao podloge koja prethodi glavnom projektu, naglasak se, barem deklarativno, pomiče prema analitičkoj razini. Elaborat ima legitimnu ulogu u inventarizaciji i vrednovanju prostora, ali u praksi se često koristi kao neadekvatna zamjena za projekt krajobrazne arhitekture. Time se zamagljuje razlika između analize i projektiranja, odnosno između podloge i izvedbenog rješenja.

Stvara se privid da je pitanje otvorenog prostora adresirano, iako se zapravo izostavlja njegova projektantska razrada. Do pisanja ovog teksta Udruženje nije dobilo jednoznačan odgovor nadležnog Ministarstva o tome što je krajobrazni elaborat, tko su njegovi ovlašteni izrađivači i kako je moguće da se u pozivima zahtijeva izrada krajobraznog elaborata kao sastavnog dijela projektne dokumentacije, iako je Zakonom o gradnji jasno definirano da je riječ o dokumentu koji prethodi izradi projekta.

Dodatni zaokret nastupa izmjenama zakonodavstva 2018. godine, kada se poslovi projektiranja u području gradnje počinju vezati isključivo uz tehničke znanosti. Time krajobrazni arhitekti, obrazovani u biotehničkom području, gube mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u izradi projektne dokumentacije, iako su prethodno bili prepoznati kao ovlašteni sudionici u tom procesu.

Takva situacija dovela je do generacijskog raskoraka. Krajobrazni arhitekti koji su ranije stekli odgovarajuća prava i dalje ih mogu (donekle) uživati, dok su nove generacije krajobraznih arhitekata u velikoj mjeri isključene iz mogućnosti samostalnog projektiranja i preuzimanja odgovornosti za projekte iz područja vlastite struke. Drugim riječima, sustav je zadržao sjećanje na struku, ali ne i njezinu punu funkciju.

Današnje stanje: potreba postoji, ali ne i alat

Posljedice tih izmjena danas nisu teorijske. One se vide u načinu na koji se otvoreni prostor planira, projektira, ugovara, ovjerava i naposljetku izvodi.

Važeći zakonodavni okvir uređuje projektiranje i gradnju primarno kroz tehnički aspekt građevina, pri čemu uređenje otvorenog prostora, uključujući parkove, trgove, zelene sustave i druge krajobrazne strukture, ostaje nedovoljno prepoznato kao zasebno projektantsko područje. Iako Zakon o gradnji naglašava zaštitu okoliša, održivu gradnju i zelenu tranziciju kao javni interes, konkretni instrumenti koji bi omogućili sustavno uključivanje krajobrazne arhitekture u projektiranje tih prostora nisu jasno definirani.

Posljedično, projekt krajobrazne arhitekture nije standardizirani dio glavnog projekta; krajobrazni arhitekti nisu prepoznati kao ovlašteni projektanti u sustavu gradnje; uređenje otvorenog prostora često se svodi na segment građevinskih ili arhitektonskih projekata, bez pune integracije biotehničkih, ekoloških i upravljačkih aspekata.

Drugim riječima, sustav prepoznaje potrebu, ali ne uspostavlja alat kojim se ta potreba može sustavno provesti.

Raskorak između deklariranih ciljeva i stvarnih instrumenata provedbe očituje se već na razini planiranja. Zelena infrastruktura još uvijek nije jasno definirana kao ravnopravan prostorni sloj, usporediv s prometnom, energetskom ili komunalnom infrastrukturom. Posljedično, izostaje i jasan izvedbeni alat koji bi planske smjernice mogao prevesti u konkretna, projektantski razrađena rješenja. Upravo tu ulogu trebao bi imati projekt krajobrazne arhitekture: povezati prostorno-planerske ciljeve s izvedbom otvorenog prostora, sustavima zelenila, oborinskom vodom, tlom, vegetacijom i dugoročnim održavanjem.

Posljedice takvog pristupa nisu samo strukovne, već se izravno reflektiraju na kvalitetu prostora koji se svakodnevno koristi. Otvoreni prostor, posebice onaj koji uključuje visok udio zelenih površina, nije isključivo tehničko pitanje. To je sustav koji uključuje žive komponente, prirodne procese, korisničke potrebe, mikroklimatske odnose i dugoročno održavanje.

Što krajobrazna arhitektura jest, a što nije

Zato prije svake rasprave o ovlastima treba jasno reći što krajobrazna arhitektura jest, i zašto se ne može svesti na naknadno ozelenjivanje već projektiranog prostora.

Krajobrazna arhitektura ne nastoji preuzeti ulogu drugih struka u sustavu gradnje. Ona jasno definira svoje područje djelovanja kroz planiranje, projektiranje i oblikovanje otvorenog prostora. Specifičnost struke proizlazi iz sposobnosti povezivanja tehničkih, biotehničkih i društvenih znanja, odnosno iz razumijevanja prostora kao sustava u kojem izgrađeno, živo i društveno ne djeluju odvojeno.

Rješenja koja doprinose klimatskoj otpornosti ne nastaju po logici “tu mi stavite malo tisa i, ako ima, nekoliko kuglastih bagremova”. Ona proizlaze iz razumijevanja tla, vode, vegetacije, mikroklime, korištenja prostora i dugoročnog održavanja. Upravo zato krajobrazna arhitektura nije dekorativna završnica projekta, nego projektantska disciplina koja povezuje žive sustave i izgrađeni prostor.

U tom smislu, krajobrazna arhitektura predstavlja nužan, a ne dopunski segment sustava prostornog uređenja i gradnje. Paradoksalno, u razdoblju kada su teme ekologije, održivosti i zelene tranzicije bile znatno manje zastupljene u javnom diskursu, uloga krajobrazne arhitekture u praksi bila je jasnije prepoznata nego danas. Te primjere ne treba navoditi iz nostalgije, nego kao dokaz da sustav može proizvoditi kvalitetu kada je pravilno postavljen.

Posljedice u prostoru – od planskog zelenila do ostatka parcele

Kada se rasprava iz pravnog okvira premjesti u stvarni prostor, posljedice takvog sustava postaju još vidljivije.

Razdoblje intenzivnog urbanističkog planiranja u drugoj polovici 20. stoljeća ostavilo je vidljive tragove u strukturi hrvatskih gradova, osobito u kvartovima u kojima je zelenilo bilo promišljeno kao sastavni dio urbanističkog koncepta, a ne kao naknadni dodatak. Planski oblikovani dijelovi gradova, poput Novog Zagreba, i danas pokazuju koliko je važno kada se otvoreni prostor promatra kao ravnopravan dio urbanističke strukture.

Nasuprot tome, suvremena praksa često pokazuje određeni raskorak između deklariranih ciljeva i operativnih alata. U novijim urbanim strukturama otvoreni prostor prečesto postaje ostatak parcele, a ne polazište kvalitetnog prostornog rješenja. Rezultat su preizgrađenost, fragmentiranost, nedostatak ravnoteže između izgrađenog i otvorenog prostora te izostanak dugoročne otpornosti.

Korisnici prostora možda ne mogu uvijek precizno imenovati uzrok, ali prepoznaju posljedicu: osjećaj nedostatka kvalitete, preizgrađenosti i izostanka ravnoteže između izgrađenog i otvorenog prostora. Drugim riječima, prostor komunicira ono što sustav nije uspio strukturirati.

U tom smislu, krajobrazni arhitekti ne traže simboličko priznanje, nego pravo na preuzimanje odgovornosti. Struka je spremna djelovati kao jamac kvalitete otvorenog prostora, kako na razini pojedinačne parcele, tako i na razini šireg urbanog sustava.

Kako je to ironično formulirao Frank Lloyd Wright: „Doktor može pokopati svoje pogreške, a arhitekt može samo savjetovati investitoru da ih prekrije zelenilom.“ Upravo u toj rečenici leži razlika između dekoracije i projektiranja, između dodavanja zelenila i njegova sustavnog oblikovanja. U hrvatskom kontekstu, problem je što se često zaostajemo upravo na toj razini, između pokušaja prikrivanja i izostanka stvarnog projektiranja.

Operativni paradoksi, nova terminologija, stari problemi

Iz raskoraka između potrebe i ovlasti proizlazi niz operativnih paradoksa (mnogih u nizu navedenih) koji danas obilježavaju praksu.

U posljednjem razdoblju taj se problem sve češće prikriva novom terminologijom. Umjesto da se jasno imenuje projekt krajobrazne arhitekture, uvode se (ili se pokušavaju uvesti) zamjenski pojmovi poput projekata zelene infrastrukture ili rješenja temeljenih na prirodi (Nature-based Solutions, NbS). Problem nije u samim pojmovima. Problem je u tome što se njima često opisuje ono što krajobrazna arhitektura već jest i što projekt krajobrazne arhitekture već treba biti. Sustav tako proizvodi nove nazive za postojeću potrebu, ali izbjegava priznati struku koja je za tu potrebu obrazovana. Prihvaća se vokabular zelene tranzicije, ali se ne uspostavlja nositelj odgovornosti za njezinu provedbu u prostoru. Takav diskurs ukazuje na svojevrsnu nelagodu sustava da prepozna i imenuje postojeću struku, iako upravo ona posjeduje kompetencije za provedbu tih koncepata.

Dodatni sloj problema proizlazi iz činjenice da potreba za projektima krajobrazne arhitekture u praksi kontinuirano postoji. Takvi se projekti izrađuju, no često bez jasnog normativnog uporišta, u svojevrsnoj sivoj zoni između krajobraznog elaborata i projektne dokumentacije. Time odgovornost postaje nejasna, a kvaliteta ovisi o pojedinačnim interpretacijama, umjesto o sustavu.

Pritom je važno istaknuti da krajobrazni elaborat nije jasno normiran u pogledu sadržaja i razine razrade, da nije nedvosmisleno definirano tko je ovlašten za njegovu izradu te da, prema važećem okviru, ne može biti sastavni dio glavnog projekta, već isključivo podloga koja mu prethodi.

Unatoč tome, u praksi se upravo na temelju takvih podloga donose odluke koje imaju dugoročne prostorne i okolišne posljedice, bez jasnog projektantskog okvira i bez odgovornosti struke koja je za to obrazovana.

Pravo na rad, odgovornost i nelogičnost u europskim okvirima

Ovaj problem nije samo pitanje terminologije ili strukovne simbolike. On ima izravne posljedice za pravo na rad, razinu odgovornosti i konzistentnost sustava.

U Republici Hrvatskoj krajobrazna arhitektura se sustavno razvija kroz visokoškolsko obrazovanje u koje se kontinuirano ulažu javna sredstva. Istodobno, dio stručnjaka zbog ograničenih mogućnosti rada svoju karijeru ostvaruje u drugim državama članicama Europske unije, gdje se njihova kvalifikacija priznaje kao ravnopravna projektantska disciplina, s pravom ovjeravanja projekata i članstva u nacionalnim strukovnim komorama.

U domaćem kontekstu postoji obrnuta situacija. Krajobrazni arhitekti ne mogu potpisivati vlastite projekte niti preuzeti odgovornost za dokumentaciju koju su kompetentni izraditi, dok istodobno sustav može otvoriti prostor za priznavanje usporedivih prava stručnjacima iz drugih država članica. Time se otvara pitanje ne samo strukovnog statusa, nego i elementarne konzistentnosti unutar zajedničkog europskog tržišta rada.

Ovakav sustav rezultira time da je struci omogućeno obrazovanje, ali ne i puna primjena stečenih kompetencija. Time se de facto ograničava pravo na rad, unatoč činjenici da su ista prava u prethodnim zakonodavnim okvirima postojala.

Posebno je indikativno da krajobrazni arhitekti ne mogu sudjelovati ni u jednostavnijim zahvatima, primjerice onima definiranima Pravilnikom o jednostavnim građevinama i radovima, niti preuzeti ulogu voditelja projekta u segmentu otvorenog prostora. To je tim nelogičnije jer se u svim projektnim disciplinama podrazumijeva interdisciplinarni rad. Tehničke segmente ionako izrađuju i ovjeravaju odgovarajući inženjeri, dok voditelj projekta koordinira cjelinu.

Ne postoji razložan argument zašto se isti model ne bi primijenio i na područje krajobrazne arhitekture, osobito u kontekstu manjih i srednje složenih zahvata. Problem nije u složenosti zahvata, nego u načinu na koji je sustav definiran.

Što je struka tražila i zašto rješenja već postoje?

Važno je naglasiti da struka na takvo stanje nije odgovorila samo kritikom, nego i konkretnim prijedlozima.

Kroz službene dopise, javna savjetovanja i prijedloge izmjena zakona predloženo je ponovno uvođenje projekta krajobrazne arhitekture kao sastavnog dijela glavnog projekta, jasno definiranje uloge krajobraznog arhitekta u sustavu gradnje, uključivanje krajobraznih arhitekata kao obveznih sudionika u izradi prostornih planova te uvođenje pojma ovlašteni krajobrazni arhitekt u zakonodavni okvir.

Također je naglašeno da krajobrazni elaborat ne može zamijeniti projekt, već predstavlja isključivo analitičku podlogu koja prethodi projektiranju, što je potrebno jasno i nedvosmisleno definirati zakonom ili pravilnikom.

Rješenja su, dakle, artikulirana. Ono što izostaje nije prijedlog, nego politička i institucionalna odluka da se taj prijedlog ugradi u sustav.

Unatoč tim inicijativama, sustavne promjene zasad nisu provedene u mjeri koja bi omogućila punu integraciju struke u zakonodavni okvir.

Projekt krajobrazne arhitekture kao nužan alat

Zbog toga se rasprava u konačnici vraća na središnje pitanje: status projekta krajobrazne arhitekture.

Projekt krajobrazne arhitekture nije apstraktan koncept niti strukovna ambicija, već realna potreba koja se u praksi kontinuirano potvrđuje kroz javne pozive, programe financiranja i projektne zadatke koji traže integraciju zelenih sustava, otpornost prostora i interdisciplinarna rješenja. Drugim riječima, projekt postoji, samo nije formalno prepoznat.

Upravo u toj činjenici koncentriran je temeljni problem cijelog sustava. Dokument koji je svima potreban ostaje bez jasnog statusa, bez nositelja i bez odgovornosti. Posljedično, struka sudjeluje fragmentarno, često tek u pojedinim segmentima procesa, umjesto da bude uključena od samog početka, ondje gdje se definiraju ključni odnosi između izgrađenog i otvorenog prostora.

Rana integracija pritom je presudna. Odnos između arhitekture i krajobraza nije odnos dodatka i podloge, nego međusobno uvjetovan sustav u kojem se kvaliteta prostora oblikuje kroz njihovu sinergiju. Svako kasnije uključivanje nužno znači loš kompromis. Izostanak krajobrazne arhitekture iz početnih faza projektiranja zato ne znači samo izostanak jedne struke, već izostanak cjelovitog pristupa prostoru.

U kontekstu klimatskih promjena i sve izraženijih prostornih pritisaka, znanja krajobrazne arhitekture prestaju biti dodana vrijednost i postaju osnovni preduvjet za kvalitetno oblikovanje prostora. Ona nisu dodatak, već temelj struke. Bez jasnog projektantskog okvira i bez struke koja ga može preuzeti, prostor ostaje bez ključne razine razrade koja povezuje planiranje s izvedbom.

Stoga pitanje nije treba li projekt krajobrazne arhitekture postojati, već hoće li ga sustav konačno prepoznati, imenovati i normirati kao alat bez kojeg nije moguće postići cjelovito i održivo prostorno rješenje.