Zagrebački stručnjak upozorava: ‘U gradovima će biti sve napornije živjeti, osobito u gusto izgrađenim četvrtima’

U nastavku u cijelosti prenosimo članak objavljen na web stranicama portala ‘Zagrebinfo’:

U posljednje vrijeme svjedočimo čestim akcijama građana koji brane svoje lokalne sredine od nepotrebne betonizacije. Nedavno smo imali priliku svjedočiti akciji u Karlovcu kad su iz centra grada, protivno volji građana, uklonjena stabla lipa jer su gradske vlasti za to područje osmislile drugačiji izgled.

U tijeku je i protivljenje stanovnika zagrebačkog Borovja izgradnji 11 stambenih zgrada s oko 600 stanova za priuštivi najam. Stanovnici gradskoj vlasti poručuju da bi njihov kvart mogao ostati bez jedne od posljednjih zelenih oaza, dok iz Grada tvrde kako su izgradnju ovih stanova stavili u svoj izborni program, jasno ju komunicirali tijekom predizborne kampanje te da se osjećaju dužni to i realizirati.

Upravo zbog velike važnosti ove teme postavili smo tezu na koju pokušavamo, uz pomoć naših sugovornika, pronaći odgovor, a koja glasi: tko odlučuje o zelenim površinama i zašto građani moraju braniti parkove od betonizacije.

S Marijom Spajićem, krajobraznim arhitektom, pričali smo upravo o temama zaštite zelenih površina u gradovima, nužnosti njihova očuvanja za buduće generacije, kao i o primjerima uspješnog balansiranja urbanizacije i zelenila. Iako podulji, donosimo cijeli razgovor s gospodinom Spajićem jer je prepun korisnih informacija oko ove teme.

Marijo Spajić: Moramo planirati vegetaciju za klimu koja nas tek očekuje

Koliko su zelene površine danas važne u planiranju gradova i jesu li u Hrvatskoj dovoljno prepoznate kao ključna infrastruktura, a ne samo kao slobodan prostor za buduću gradnju?

Zelene površine danas su jedan od osnovnih preduvjeta funkcionalnog i otpornog grada. Unatoč tome, u Hrvatskoj ih još uvijek češće promatramo kao potencijalni prostorni resurs za izgradnju nego kao zelenilo koje već ima vlastitu vrijednost i funkciju. Dokle god je zelena površina prva na redu kada treba proširiti cestu, osigurati novi pristup, provesti instalacije, izgraditi parkiralište ili povećati iskoristivost parcele, teško možemo tvrditi da je doista tretiramo kao infrastrukturu. Potrebna nam je promjena paradigme u planiranju i projektiranju prostora. Još uvijek prečesto polazimo od anakronog pristupa prema kojem se prvo zadovoljavaju zahtjevi gradnje i tehničke infrastrukture, a zelenilu se ostavlja ono što preostane. U suvremenom gradu taj redoslijed mora biti obrnut: postojeće vrijednosti i potrebe zelene infrastrukture moraju biti jedno od polazišta prostorne odluke, a ne njezin naknadni dodatak.

Prometna, energetska i komunalna infrastruktura imaju svoje trase, koridore, standarde i planove provedbe. Jednako tako moramo sagledavati i zelenu infrastrukturu: kao povezanu mrežu površina, točaka i koridora koja se planira unaprijed, čiji se kontinuitet štiti i za koju se osiguravaju jasni uvjeti provedbe. Ako zelenilo ostane samo dio drugih namjena, ono u pravilu postaje ono što preostane nakon što se zadovolje svi ostali zahtjevi.

Zelena infrastruktura pritom nije samo pitanje javnih parkova, drvoreda i trgova. Ona mora obuhvatiti čitav gradski prostor, uključujući privatne parcele, stambene blokove, gospodarske zone i površine uz prometnu i drugu infrastrukturu. Klimatski procesi ne poznaju vlasničke granice, pa se ni otpornost grada ne može graditi samo na javnom prostoru i isključivo na njega oslanjati.

Zaseban planski sloj ne znači da zelena infrastruktura treba biti izdvojena od drugih sustava. Upravo suprotno, ona mora biti integrativni dio planiranja od prvog dana.

U Hrvatskoj je zelena infrastruktura sve prisutnija u nazivima strategija, programa i javnih poziva, ali je u stvarnom razvoju prostora još prečesto u podređenom položaju. Strategije zelene urbane obnove povezale su je s kružnim gospodarenjem prostorom i zgradama. Razumijem razloge takvog povezivanja, osobito zbog načina na koji su strukturirana europska sredstva, ali je posljedica da zelena infrastruktura ponovno ostaje u sjeni drugih sektora, najprije energetskog, a sada i građevinskog.

Zelena infrastruktura zato zaslužuje zasebno mjesto u planiranju, financiranju i provedbi, ali i obveznu prisutnost u svim razvojnim projektima. Dok je ne počnemo tretirati kao stvaran infrastrukturni sustav, teško možemo očekivati ozbiljne rezultate u prilagodbi gradova klimatskim promjenama. Nije dovoljno da samo deklarativno postoji u nazivima strategija i projekata. Ona mora postojati u prostoru.

Posljednjih godina građani u brojnim hrvatskim gradovima organiziraju se kako bi zaštitili parkove i druga javna zelena područja od izgradnje. Kako gledate na taj trend? Pokazuje li on da građani sve više prepoznaju vrijednost zelenih površina?

Apsolutno pozdravljam taj trend. Do prije nekoliko godina bilo je gotovo nezamislivo da će se velik broj građana organizirati radi obrane parka, drvoreda ili pojedinih vrijednih stabala. To pokazuje da su ljudi postali osjetljiviji na kvalitetu prostora u kojem žive te da razumiju što imaju, što mogu izgubiti i koliko vegetacija utječe na svakodnevni život.

Građani možda ne mogu uvijek precizno imenovati sve funkcije i procese koji se odvijaju u zelenom prostoru, ali vrlo jasno prepoznaju posljedice njegova gubitka. Znaju razliku između ulice s hladom i one bez njega, između kvarta s dostupnim parkom i prostora u kojem je gotovo svaka površina izgrađena ili popločena. Prostor vrlo neposredno pokazuje ono što planski i upravljački sustav nije uspio zaštititi.

Naravno, bilo bi još poželjnije kada bi se zelenilo branilo ondje gdje ga doista treba očuvati i na način koji je stručno utemeljen. Nije svako stablo moguće ni opravdano očuvati pod svaku cijenu. Stabla su živa bića sa svojim zahtjevima, razvojnim fazama i životnim vijekom. Postoje invazivne vrste, teško oštećena ili odumrla stabla i primjerci koji predstavljaju stvarnu sigurnosnu opasnost. U parkovima i urbanim šumama potrebno je provoditi postupnu obnovu i raznodobno gospodarenje. Ako se stara i nestabilna stabla nikada planski ne uklanjaju, prirodno će pasti, često upravo tijekom oluja, a grad ipak nije prostor u kojem možemo zanemariti sigurnost korisnika.

Povremeno nestručno postavljen zahtjev ipak ne umanjuje vrijednost cijelog trenda. Građanska senzibiliziranost velik je pomak, a zaštita zelenila potpuno je legitiman javni zahtjev. Zadatak krajobraznih arhitekata, urbanih šumara i drugih relevantnih stručnjaka je procijeniti stanje te objasniti zašto nešto treba očuvati, zašto je negdje potrebna intervencija i kako se zeleni sustavi mogu dugoročno obnavljati bez nepotrebnog uništavanja.

Pozitivno je što građani više nisu spremni automatski prihvatiti tvrdnju da se svako uklonjeno stablo može jednostavno nadomjestiti novom sadnicom. To je znak da sve bolje razumiju vrijednost vremena u razvoju vegetacije.

Smatrate li da se pri donošenju urbanističkih odluka dovoljno uvažava mišljenje krajobraznih arhitekata i drugih stručnjaka koji se bave zelenom infrastrukturom?

Ne uvažava se dovoljno, a problem postoji na dvije povezane razine: u planiranju zelene infrastrukture te u projektiranju i provedbi pojedinačnih zahvata.

Na planskoj razini krajobrazni arhitekti nedovoljno sudjeluju u određivanju zelenih koridora, mreže otvorenih prostora, standarda ozelenjivanja i uvjeta prema kojima će se grad razvijati. Zelena infrastruktura zato često ostaje samo općenita kategorija ili dio neke druge namjene, bez jasno određene prostorne logike, metodologije i očekivanih ishoda. Ako se u toj fazi ne osiguraju prostor i uvjeti za zelenilo, kasnije ih je gotovo nemoguće nadoknaditi pojedinačnim projektom.

Na projektnoj razini krajobraznog se arhitekta najčešće uključuje prekasno. Namjena prostora, volumen gradnje, kolni pristupi i podzemne instalacije već su definirani, a zatim se očekuje da na površini koja je preostala rasporedi zelenilo i vizualno oplemeni gotovo rješenje. Taj se pristup često može svesti na zahtjev: „Dodajte nam ovdje još malo hortikulture.“

Od struke se pritom očekuje gotovo nemoguće. Stabla se pokušavaju umetnuti u prostor poput stupića, iako je tlo već premreženo instalacijama, nema dovoljno volumena za razvoj korijena, a iznad zemlje nema prostora za razvoj krošnje. Stabla su živa bića sa svojim zahtjevima i razvojnim fazama. Ako se ti odnosi ne riješe na početku, kasnije ih nije moguće popraviti crtanjem nekoliko zelenih simbola u projektu. Krajobrazni arhitekt mora biti uključen od početka, dok se još mogu donositi odluke koje određuju hoće li zelenilo uopće imati dovoljno prostora i uvjeta da opstane i ostvari očekivane funkcije.

Već osam godina posljedice zakonskog marginaliziranja krajobraznih arhitekata osjećamo u prostoru. Projekt krajobrazne arhitekture nestao je iz zakonski prepoznatih sastavnica projektne dokumentacije, a zakonski su projektantski poslovi isključivo vezani uz tehničko znanstveno područje. Krajobrazni arhitekti, koji se obrazuju u biotehničkom području, time su u velikoj mjeri onemogućeni preuzeti odgovornost za projekte iz vlastite struke.

Umjesto projekta ostao je nejasno definiran krajobrazni elaborat. Elaborat bi po svojoj definiciji trebao biti stručna podloga – inventarizacija, analiza i vrednovanje postojećeg stanja. Ne može biti zamjena za projekt kojim se oblikuje novo prostorno rješenje. Ako nisu jasno propisani njegov sadržaj, razina razrade, ovlašteni izrađivač i odgovornost za rezultat, samo formalno traženje elaborata ne jamči kvalitetu prostora.

Marginalizaciji pridonosi i međustrukovni odnos u kojem se krajobraznim arhitektima nerijetko osporavaju kompetencije za područje njihova vlastitog obrazovanja. Pritom se potreba interdisciplinarnosti često naglašava deklarativno, ali se u praksi prihvaća samo dok ne dovodi u pitanje postojeću raspodjelu ovlasti.

Sličan problem postoji i kod Strategije zelene urbane obnove. Ni za njihovu izradu nisu jasno određeni ovlašteni i odgovorni izrađivači, a nedostaju i obvezni standardi, usporediva metodologija i jasni ishodi. Posljedica su dokumenti vrlo različite, nekad i upitne kvalitete, iako bi upravo oni trebali usmjeravati buduće prostorne odluke i ulaganja u zelenu infrastrukturu.

Stalno zaobilazimo struku koja je obrazovana upravo za integrativno sagledavanje otvorenog prostora i živih sustava, a zatim očekujemo da naknadno riješi posljedice odluka u kojima nije sudjelovala. Umjesto floskula o zelenim politikama trebamo konkretna rješenja.

Potrebno je vratiti projekt krajobrazne arhitekture kao jasno definiranu sastavnicu projektne dokumentacije te krajobraznim arhitektima omogućiti da ga izrađuju, potpisuju i za njega preuzmu odgovornost. Da im se omogući da projektom jamče da će se pojedini zahvati zelenila u prostoru uistinu i realizirati. Novi zakon o inženjerskim djelatnostima prilika je da se taj višegodišnji problem napokon ispravi.

Koje posljedice može imati postupno smanjivanje zelenih površina u gradovima, osobito u kontekstu klimatskih promjena, toplinskih valova, oborinskih voda i kvalitete života građana?

Smanjivanjem zelenih površina grad ne gubi samo određeni broj četvornih metara zelenila, nego sposobnost reguliranja vlastitoga vodnog i temperaturnog režima. Svakom novom nepropusnom površinom prostor se dodatno zagrijava, voda sve brže otječe (i ne zadržava u prostoru), a grad postaje osjetljiviji upravo u trenutku kada su toplinski valovi, tropske noći i ekstremne oborine sve intenzivniji i učestaliji.

To se neposredno odražava na kvalitetu života. U gradovima će biti sve napornije živjeti, osobito u gusto izgrađenim četvrtima bez hlada i dovoljne količine zelenila. Posljedice najteže osjećaju starije osobe, djeca, kronični bolesnici i građani koji nemaju mogućnost povući se u klimatizirane prostore ili otići iz grada. Zaštita zelenih površina zato nije samo ekološko ili estetsko pitanje, nego pitanje javnog zdravlja, socijalne pravednosti i osnovne funkcionalnosti grada.

Pritom nije dovoljno samo povećavati broj stabala ili propisati postotak zelene površine. Potreban je kvalitativan pristup. Važno je kakvo zelenilo planiramo, gdje ga smještamo, u kakvom će tlu rasti, koliko će vode imati, kakav će odnos uspostaviti sa zgradama, suncem i strujanjem zraka te kako će izgledati za deset, dvadeset ili trideset godina. Danas moramo planirati vegetaciju za klimu koja nas tek očekuje, a ne samo za uvjete koje poznajemo iz prošlosti.

Naizgled malen projektantski detalj može bitno promijeniti učinak. Primjerice, položaj drvoreda u odnosu na osunčanje ulice može bitno utjecati na njegov stvarni učinak. Ako je krošnja ondje gdje ne sprječava dnevno zagrijavanje asfalta, a istodobno navečer ograničava otpuštanje akumulirane topline, rezultat neće biti isti kao kada vegetacija tijekom najtoplijeg dijela dana spriječi da se površina uopće snažno zagrije. To, naravno, nije poziv na uklanjanje stabala posađenih na „pogrešnoj“ strani ulice, nego primjer koliko naizgled malen projektantski detalj može promijeniti konačni rezultati i koliko je važno svaki novi zahvat stručno promisliti.

Zelenilo zato nije samo po sebi jamstvo dobrog rezultata. Loše planirana vegetacija može postati upravljačko, financijsko pa i sigurnosno opterećenje. Upravo zato moramo napraviti odmak od stihijskog pristupa prema kojem je dovoljno negdje posaditi nekoliko stabala i očekivati da će ona sama od sebe riješiti klimatske probleme.

Grad bez povezanog sustava zelenih površina postaje krhak. Pojedinačni park ili drvored mogu biti iznimno vrijedni, ali ne mogu sami obavljati funkciju cijele mreže. Potrebni su povezani koridori i veće jezgre poput parkova i urbanih šuma.

U planove je moguće ugraditi pokazatelje poput pokrivenosti krošnjama, ali ni oni sami nisu dovoljni. Potrebno je pratiti i kvalitetu staništa, funkcionalnu bioraznolikost, propusnost tla, dostupnost vode i razvoj vegetacije kroz vrijeme. Drvored nije isto što i višeslojni vegetacijski pojas, kao što travnjak s nekoliko stabala nije isto što i funkcionalan zeleni sustav.

Zelena infrastruktura složen je živi sustav. Kada je stručno planirana, grad čini otpornijim i ugodnijim za život. Kada se svodi na broj sadnica, postotak površine ili nekoliko zelenih simbola u projektu, može ostati bez stvarnog učinka.

Koliko je važno očuvati postojeće parkove i drvorede u odnosu na praksu da se nakon izgradnje sade nova stabla ili uređuju manje zelene površine? Može li nova sadnja u potpunosti nadoknaditi gubitak postojećeg zelenila?

Nova sadnja ne može u kratkom roku nadoknaditi gubitak odrasloga stabla, razvijenoga drvoreda ili parka. Stablo staro pedeset ili sto godina i tek posađena sadnica možda se u dokumentaciji statistički broje jednako, ali njihova vrijednost u prostoru nije usporediva. Nova sadnica desetljećima neće imati jednaku krošnju, zasjenu, stabilnost ni sposobnost reguliranja vode i mikroklime. U krajobraznoj arhitekturi vrijeme je jedan od ključnih projektantskih čimbenika.

Velik dio sustava stabla pritom uopće ne vidimo. Korijen se nalazi upravo u prostoru u kojem polažemo instalacije, gradimo parkirališta i proširujemo prilaze. Kod takvih zahvata često se polazi od pretpostavke da ćemo korijen „samo malo zasjeći“. Posljedice se ne moraju pokazati odmah, ali statika i vitalitet stabla mogu već tada biti ozbiljno narušeni.

Oštećenjem korijena stvaraju se ulazna mjesta za razne patogene te pokreću procesi propadanja koji mogu trajati godinama. Stablo poslije postaje nestabilno ili opasno, a njegovo se uklanjanje prikazuje kao posljedica lošeg zdravstvenog stanja, bez povezivanja s građevinskim zahvatom koji ga je prethodno oslabio. Očuvati stablo zato ne znači samo ostaviti vidljivo deblo i krošnju, nego zaštititi dovoljan volumen tla u kojem ono živi.

Nova stabla, naravno, moramo saditi, ali ponajprije kao dopunu, obnovu i nastavak postojećega sustava, a ne kao opravdanje za njegovo uništavanje. Dobro upravljanje podrazumijeva raznodobnost, sukcesiju i postupnu zamjenu, tako da grad ni u jednom trenutku ne ostane bez funkcija koje razvijeno zelenilo pruža. Ne možemo ukloniti cijeli drvored i očekivati da će ga nekoliko novih sadnica u kratkom roku stvarno zamijeniti.

Moramo se odmaknuti i od isključivo brojčanog pristupa. Nije dovoljno reći da je uklonjeno deset, a posađeno dvadeset stabala. Važno je kakva su stabla uklonjena, u kakvim se uvjetima sade nova, koliki prostor imaju za razvoj i kolika je vjerojatnost da će uopće doživjeti zrelost. Broj sadnica ne govori nužno ništa o stvarno nadoknađenoj vrijednosti.

Smatram da bismo trebali uvesti načelo nepovredivosti zelenih koridora i vrijednoga postojećeg zelenila. To ne bi značilo apsolutnu zabranu svakog zahvata, nego pretpostavku očuvanja. Prije zadiranja trebalo bi dokazati da ne postoji druga izvediva mogućnost. Danas se zelenilo prelako žrtvuje zbog proširenja ceste, infrastrukturnog priključka ili parkirališta, dok se mnogo rjeđe traži način da se tehnički zahvat prilagodi postojećoj vegetaciji.

Kad vidim s koliko lakoće uklanjamo stabla i koliko malo razumijemo njihovu vrijednost, ponekad stječem dojam da Hrvati mrze vegetaciju. Stvaranje nove vrijednosti ne mora i ne smije značiti uništavanje one koja već postoji. Vrijedno postojeće zelenilo mora biti polazište projekta, a ne smetnja koju treba ukloniti kako bi se napravilo mjesto za novo uređenje.

Iz Vaše perspektive, jesu li građani dovoljno rano uključeni u planiranje prostora ili se njihovo sudjelovanje najčešće svodi na javnu raspravu kada su glavna planska rješenja već oblikovana?

Građani se uglavnom uključuju prekasno, kada su glavna planska rješenja već oblikovana, a prostor za ozbiljnije promjene vrlo sužen. Tada više ne sudjeluju u definiranju problema i razmatranju različitih mogućnosti, nego reagiraju na gotovo rješenje, često tek kada shvate što bi ono moglo značiti za njihov svakodnevni prostor.

Stvarno sudjelovanje trebalo bi početi prije izrade konačnog prijedloga, u fazi prepoznavanja problema, utvrđivanja potreba i postavljanja ciljeva. Građani posjeduju vrijedno iskustveno znanje koje stručnjaci i uprava ne mogu dobiti samo analizom karata, statistike i prostornih pokazatelja. Oni znaju koji su prostori tijekom ljeta gotovo neupotrebljivi, kojim se putevima ljudi stvarno kreću i kakvu društvenu vrijednost za kvart imaju određeni park, drvored ili igralište.

Zahtjev građana da sudjeluju u odlučivanju o prostoru potpuno je legitiman. Prostor nije apstraktna planska kategorija, nego okvir njihova svakodnevnog života. Međutim, participacija ne znači da se stručne činjenice utvrđuju većinom glasova niti da svaka pojedinačna želja mora biti prihvaćena. Jednako kao što se o statici građevine ne odlučuje referendumom, ne može se ni o stabilnosti stabla ili funkcioniranju zelenoga sustava odlučivati samo prema trenutačnom raspoloženju javnosti.

Struka zato mora imati posljednju riječ u pitanjima za koja je obrazovana i za koja preuzima odgovornost. To, međutim, ne umanjuje obvezu da se građane sasluša dovoljno rano, da se njihovo znanje ozbiljno razmotri i da im se jasno objasni zašto je određeni prijedlog prihvaćen, izmijenjen ili odbijen.

Najbolji rezultat nastaje kada se iskustvo korisnika prostora poveže sa stručnim znanjem, a ne kada jedno pokušava zamijeniti drugo. Formalno omogućiti građanima da predaju primjedbu, bez stvarne povratne informacije i vidljivog utjecaja na proces, nije kvalitetna participacija. To je samo ispunjavanje procedure.

Što bi trebalo promijeniti u sustavu prostornog planiranja kako bi se razvoj gradova bolje uskladio sa zaštitom zelenih površina i javnog interesa?

Prije svega, moramo se odmaknuti od floskula o zelenilu i zelenu infrastrukturu pretvoriti u stvaran planski i provedbeni sustav. Ona mora postati zaseban, obvezan i provediv sloj prostornih planova, s jasno određenim jezgrama, točkama, koridorima i vezama te zaštitom usporedivom s drugim infrastrukturnim sustavima. Mora uistinu postati infrastruktura, kao što i samo ime govori. Kao što unaprijed planiramo mreže dalekovoda, trafostanice, prometne koridore i drugu infrastrukturu, tako moramo rezervirati i štititi prostor potreban za funkcioniranje zelene infrastrukture.

To ne znači da zelena infrastruktura treba biti izolirana od drugih sustava. Naprotiv, mora biti integrativni dio svakog plana i projekta od njegova početka.

U prostorne planove potrebno je ugraditi i jasne, mjerljive pokazatelje. Potrebno je vrednovati propusnost tla, volumen tla dostupan korijenu, povezanost zelenih površina, funkcionalnu bioraznolikost, kapacitet prihvata oborinskih voda i očekivani razvoj vegetacije kroz vrijeme. Ne možemo planirati samo ono što će biti posađeno danas. Moramo raditi projekcije kako će taj sustav izgledati i funkcionirati u klimatskim uvjetima koji će biti drukčiji od današnjih.

Treba preispitati i pojedine konzervatorske pristupe koji se primjenjuju kao da se klimatski i prostorni uvjeti nisu promijenili. Zaštita kulturne baštine iznimno je važna, ali ne možemo ostati taoci odluka donesenih prije stotinu ili više godina ako one danas onemogućuju nužnu prilagodbu grada. To što u nekoj povijesnoj ulici nije bio predviđen drvored u vrijeme dok je ban Jelačić ukidao kmetstvo ne bi samo po sebi smjelo biti razlog da se ondje ni danas ne može osigurati hlad. Jednako tako, povijesna koncepcija prostora ne bi smjela automatski opravdavati uklanjanje vrijednog drvoreda. Grad nije muzejska kulisa. Ako se zbog „povijesnog izgleda“ ne smije posaditi drvored, onda bismo radi dosljednosti mogli vratiti i konjske zaprege. Baštinu i klimatsku prilagodbu treba uskladiti, a ne suprotstavljati.

Nadalje, na projektnoj razini potrebno je vratiti projekt krajobrazne arhitekture kao jasno definiranu sastavnicu projektne dokumentacije, s odgovornim i ovlaštenim izrađivačem. Krajobrazni arhitekti moraju moći izrađivati, voditi i potpisivati projekte za koje su obrazovani te za njih preuzeti odgovornost.

Projekt krajobrazne arhitekture nije i ne smije biti plan sadnje. Njime se ne određuje samo gdje će biti posađeno pojedino stablo ili grm, nego se projektira cjelovit otvoreni prostor: njegov reljef, tlo, voda, vegetacija, mikroklima, materijali, način korištenja, razvoj kroz vrijeme i režim održavanja. Vegetacija je jedan od ključnih čimbenika prostora, ali krajobrazna arhitektura nije puko raspoređivanje biljaka.

Posebno je problematično što se u pojedinim javnim pozivima kao obvezan dokument traži „krajobrazni elaborat“, iako ni zakonom ni pravilnikom nije jasno propisano tko ga smije izrađivati, tko ga mora potpisati, što mora sadržavati ni na kojoj razini mora biti razrađen. U takvom sustavu jedinica lokalne samouprave formalno bi mogla predati i prazan list papira na kojem piše „Krajobrazni elaborat“, bez potpisa odgovorne osobe, i tvrditi da je ispunila uvjet poziva. Ako sadržaj i odgovornost nisu normirani, na temelju čega bi se takav dokument mogao odbiti kao nedostatan? Elaborat je stručna podloga. On služi inventarizaciji, analizi i vrednovanju postojećeg stanja. Projektna dokumentacija ima sasvim drugu svrhu. Njome se oblikuje, razrađuje i omogućuje izvedba budućeg prostornog rješenja, uz jasno utvrđenu odgovornost projektanta. Podloga i projekt ne smiju se izjednačavati niti se elaboratom može zamijeniti projekt krajobrazne arhitekture. Dodjeljujemo znatna nacionalna i europska sredstva, a nismo unaprijed odredili što neki zahvat mora sadržavati i koje ishode mora ostvariti da bi se uopće mogao nazvati projektom zelene infrastrukture.

I Strategije zelene urbane obnove moraju dobiti znatno jasniji okvir. Nije dovoljno propisati naslov dokumenta i njegov okvirni sadržaj. Potrebni su ovlašteni i odgovorni izrađivači, obvezni standardi, usporediva metodologija i jasno određeni ishodi. Mora se znati što strategija nakon donošenja treba promijeniti u prostoru, kako se određuju prioriteti, koji se pokazatelji prate i tko odgovara za njezinu provedbu. Dok to nije definirano, dobit ćemo dokumente vrlo različite kvalitete i nastaviti trošiti sredstva bez mogućnosti ozbiljne usporedbe rezultata.

Jednako važan dio sustava mora postati održavanje. U Hrvatskoj često prednjačimo u osmišljavanju i izvođenju novih projekata, a zatim zakažemo upravo u fazi koja je za krajobraznu arhitekturu presudna. Izvedba nije završetak projekta, nego početak razvoja prostora. Otvoreni prostor nije zgrada koju dovršimo, zaključamo gradilište i smatramo završenom. To je živi sustav koji raste, mijenja se, stari i odumire.

Moramo prilagođavati izbor vrsta novim klimatskim uvjetima, povećavati raznolikost i unaprijed planirati kako će se vegetacija razvijati i obnavljati. Stabla u gradovima već su izložena kumulativnom djelovanju abiotičkih i biotičkih stresora – vrućini, suši, zbijenom tlu, oštećenju korijena, gljivama, štetnicima i drugim patogenima. Nestručnim orezivanjem i kasapljenjem krošanja dodatno ih slabimo i skraćujemo im životni vijek.

Mi smo s razlogom biotehnička, a ne isključivo tehnička struka. Radimo sa živim bićima koja imaju svoje zahtjeve, razvojnu dinamiku i odnos s prostorom i klimom. Konvencionalni pristup „posadi pa će narasti“ više nije dovoljan, ako je ikada i bio. Posljedice loše izvedbe i izostanka održavanja vidljive su i na novouređenim prostorima na kojima se velik dio vegetacije osuši već u prvim sezonama. To nije samo gubitak biljaka, nego i godina uzgoja, stručnog rada i javnog novca. Odličan primjer je nedavno realizirana plaža na Žnjanu u Splitu.

Na kraju, mora postojati kontinuitet kontrole – od prostornog plana i građevinske dozvole, preko stručnog nadzora i uporabne dozvole, do kasnije inspekcije i komunalnog nadzora. Nije problem u investitoru koji želi iskoristiti najveći dio površine koji mu propisi dopuštaju. To je njegovo pravo. Problem je u onima koji pišu nedovoljno kvalitetna pravila, izdaju dozvole i zatim ne provjeravaju je li ono što je prikazano u projektu doista izvedeno, održano i sačuvano. Bez jasnih standarda, ovlaštenih i odgovornih stručnjaka te kontrole provedbe zelenilo vrlo lako ostane samo broj, postotak ili obojena površina u dokumentaciji. A ono nam je potrebno kao stvarna, funkcionalna infrastruktura u prostoru.

Postoje li primjeri iz Hrvatske ili inozemstva koji pokazuju kako se gradovi mogu razvijati, a istodobno očuvati kvalitetan sustav parkova i drugih zelenih površina?

Postoje brojni dobri primjeri, ali u prostornom planiranju ne postoji jedno univerzalno rješenje koje se može jednostavno preslikati iz jednoga grada u drugi. Vrijednost dobrih primjera nije samo u njihovu oblikovanju, nego u pristupu: zelenilo se ne promatra kao zbir nekoliko atraktivnih parkova, nego kao povezani sustav javnih prostora kojim se dugoročno upravlja.

U Hrvatskoj bih kao dobar strateški primjer izdvojio Strategiju zelene urbane obnove Grada Rijeke. Njezinoj je izradi prethodila Studija zelene infrastrukture, odnosno ozbiljna analitička podloga koja je uključila i istraživanje stavova javnosti. Strategija uređenja zelenih površina ne sagledava izolirano, nego kroz njihovo umrežavanje, multifunkcionalnost i povezanost s prirodnim procesima. Upravo bi takav dokument trebao imati jasnu vezu između analize postojećeg stanja, određivanja prioriteta i konkretnih budućih zahvata.

Ohrabrujući je i proces pripreme Parka Novi Zagreb. Riječ je o približno 70 hektara uglavnom neizgrađenog prostora, na kojem se planira prvi novi veliki gradski park u Zagrebu nakon dvadesetak godina. Prije konačnog projektnog rješenja pokrenuta je izrada stručne studije i programskih smjernica, a u istraživanju potreba sudjelovalo je više od osam tisuća građana. To još nije izveden projekt i njegovu će vrijednost potvrditi tek daljnje planiranje i provedba, ali redoslijed smatram ispravnim. Grad najprije nastoji razumjeti prostor i potrebe njegovih korisnika, zatim definirati programski i urbanistički okvir, a tek potom projektirati.

Kao pojedinačni projekt zanimljiv je i tematski park H2O Cuvi u Rovinju, koji temu vode povezuje s uređenjem parka te edukativnim i rekreacijskim sadržajima. Njegova je vrijednost ponajprije u tome što pokazuje da voda može biti polazište za oblikovanje i korištenje javnog prostora, a ne samo tehnički problem koji treba što prije odvesti iz grada.

Od inozemnih primjera Beč pokazuje kako se klimatski ciljevi mogu prevesti u konkretne prostorne instrumente. Grad zaštitu postojećih stabala, udio neizgrađenih i propusnih površina, upravljanje oborinskom vodom i mikroklimatske analize ugrađuje u planiranje i građevinska pravila. Razvijaju se i pokazatelji koji povezuju zelene površine i upravljanje oborinskim vodama, pa kvaliteta ne ovisi samo o dobroj volji pojedinog investitora ili projektanta, nego o pravilima, podacima i kontroli njihove primjene.

Stoga bih ponovio da ne trebamo prepisivati oblikovna rješenja, materijale ili biljne vrste iz drugih gradova. Trebamo preuzeti način razmišljanja. Najprije inventarizirati i zaštititi postojeće vrijednosti, uspostaviti mrežu zelenih površina, rano uključiti građane i struku te tek potom u taj sustav uklapati novi razvoj. Jednako je važno osigurati provedbu i dugoročno održavanje. Ni najbolja strategija ni najambiciozniji projekt neće dati rezultate ako nakon donošenja ili izvedbe budu prepušteni stihiji.

Hrvatska komora arhitekata: Potrebna su poboljšanja

Jesu li građani uključeni dovoljno rano u proces planiranja ili se u pravilu uključuju tek kada su ključna planska rješenja već izrađena, pitali smo i Hrvatsku komoru arhitekata

„Postojećem sustavu svakako su potrebna poboljšanja u vidu ranijeg sudjelovanja građana u postupcima izrade i donošenja planova. To ne znači da građani nisu uključeni u procese, jer planovi se značajnim dijelom i donose odnosno mijenjaju upravo na inicijativu građana. Međutim, trebalo bi nastojati da se šire sudjelovanje javnosti odvija prije izrade nacrta prijedloga plana, prvenstveno kako bi izradu plana takvo sudjelovanje pravodobno informiralo, čineći plan potencijalno cjelovitijim, ali i kako bi sama javnost bila bolje i pravodobno upoznata s datostima i ciljevima postupka. Pritom sudjelovanje građana u postupku ne treba poistovjećivati sa zajedničkim odlučivanjem. Participacija je složen i raznorodan proces čije mehanizme je potrebno stručno i pravilno upotrijebiti u kontekstu konkretnog postupka i prostora.

Smatramo da je građane potrebno više animirati u sudjelovanju u kreiranju dokumenata koji prethode inicijativama za donošenje prostornih planova. Izrada i donošenje lokalnih arhitektonskih politika čiji sadržaj kreiraju građani zajedno sa svojim predstavnicima u lokalnoj samoupravi, kojim definiraju svoje želje i potrebe za razvoj svojih urbanih cjelina, donose smjerove razvoja i unapređenja života a mogu ali i ne moraju rezultirati novim prostornim planovima, mjesto su gdje građani, kroz manje formalne procedure, mogu dati svoj kvalitetan doprinos prostornom razvoju“, kazuje nam Iva Krkalo Mrvelj iz Komore.

Dodaje i kako se primjedbe, prijedlozi i zahtjevi građana nužno uvažaju, vrednujući njihov odnos prema zakonskim uvjetima i ograničenjima odluke o izradi koja određuje ciljeve i programska polazišta postupka izrade plana. “Česta su ponavljanja javnih rasprava upravo zbog prihvaćanja primjedbi građana i drugih subjekata koji su se uključili u postupak tek u javnoj raspravi, što nas dovodi natrag do potrebe ranije participacije radi učinkovitosti postupaka”, naglašava Krkalo Mrvelj.

Grad Zagreb: Razvijamo modele rane participacije građana

Zanimalo nas je na koji način Grad Zagreb uključuje građane u postupke donošenja i izmjena Generalnog urbanističkog plana te drugih prostornih i urbanističkih planova pa smo potražili odgovor i od njih.

„Grad Zagreb uključuje građane u postupke izrade i donošenja prostornih planova kroz zakonom propisane postupke sudjelovanja javnosti, ali i kroz dodatne participativne modele koje posljednjih godina sustavno razvija kako bi građani i drugi dionici mogli sudjelovati u oblikovanju planskih rješenja već u najranijim fazama planiranja. Prije donošenja Odluke o izradi prostornog plana provodi se savjetovanje sa zainteresiranom javnošću, što nije propisano Zakonom, ali je dodana vrijednost odnosno nadstandard koji Grad Zagreb provodi kako bi se osiguralo sudjelovanje zainteresirane javnosti. Tijekom izrade plana provodi se stručna rasprava radi usuglašavanja stručnih stajališta, a nakon utvrđivanja prijedloga plana slijedi javna rasprava koja obuhvaća javni uvid, javno izlaganje te mogućnost podnošenja pisanih primjedbi i prijedloga, uključujući i putem sustava e-Javne rasprave. Sve zaprimljene primjedbe obrađuju se i obrazlažu u Izvješću o javnoj raspravi, a prije upućivanja konačnog prijedloga plana Gradskoj skupštini pribavljaju se i mišljenja vijeća gradskih četvrti.

Smatramo da kvalitetno prostorno planiranje zahtijeva uključivanje građana prije nego što se oblikuju ključna planska rješenja. Iako zakonski okvir osigurava više razina sudjelovanja javnosti kroz savjetovanje sa zainteresiranom javnošću, stručnu raspravu i javnu raspravu, iskustvo pokazuje da se najbolji rezultati postižu kada se građani i drugi dionici uključe već tijekom definiranja razvojnih potreba i programskih polazišta.

Zbog toga Grad Zagreb posljednjih godina sustavno razvija modele rane participacije koji nadilaze zakonski minimum. Posljednjim izmjenama i dopunama GUP-a grada Zagreba dodatno je potvrđen takav pristup te je propisano da se sudjelovanje javnosti, uz javne rasprave i upoznavanje javnosti s rezultatima javnih urbanističko-arhitektonskih natječaja, ostvaruje i kroz rane participativne procese tijekom pripreme Programa za izradu urbanističkih planova uređenja. Time se građanima omogućuje uključivanje u raspravu prije nego što se izrade konkretna planska rješenja, odnosno u fazi kada još postoji najveća mogućnost da njihovi prijedlozi utječu na sadržaj budućeg plana.

Takvi participativni procesi u praksi obuhvaćaju radionice, javne tribine, konzultacije s vijećima gradskih četvrti, stručnim udrugama, institucijama i drugim zainteresiranim dionicima. Na taj način prikupljaju se lokalna iskustva, razvojne potrebe i prijedlozi koji mogu pridonijeti kvalitetnijim planskim rješenjima prije početka njihove razrade.

Sve primjedbe i prijedlozi zaprimljeni tijekom javne rasprave razmatraju se pojedinačno te se o svakoj daje obrazloženo očitovanje u Izvješću o javnoj raspravi, koje je javno dostupno. Time se osigurava transparentnost postupka i mogućnost uvida u razloge prihvaćanja ili neprihvaćanja pojedinih prijedloga.

Prilikom razmatranja primjedbi ne vrednuje se samo njihov broj, nego prije svega njihov sadržaj, argumentiranost i usklađenost s ciljevima izrade plana. U obzir se uzima usklađenost s prostornim planovima višeg reda, programskim polazištima utvrđenima Odlukom o izradi, stručnim podlogama, zahtjevima javnopravnih tijela te temeljnim načelima prostornog uređenja, poput održivog razvoja, zaštite javnog interesa i racionalnog korištenja prostora.

Budući da je prostorno planiranje interdisciplinarna djelatnost, primjedbe se razmatraju iz različitih stručnih perspektiva – urbanističke, prometne, infrastrukturne, krajobrazne, okolišne i drugih, ovisno o temi pojedinog plana. Cilj nije prihvatiti ili odbiti pojedini prijedlog samo zato što ga podržava veći broj građana, već pronaći rješenje koje je stručno utemeljeno, provedivo i u skladu s javnim interesom. Ako prihvaćene primjedbe rezultiraju bitnim izmjenama prijedloga plana, provodi se ponovna javna rasprava kako bi javnost imala priliku očitovati se i o izmijenjenim planskim rješenjima. Takav postupak dodatno potvrđuje da javna rasprava predstavlja stvaran mehanizam utjecaja na konačni sadržaj prostornih planova.

Primjedbe građana, stručne javnosti i drugih sudionika javnih rasprava redovito se ugrađuju u prostorne planove kada su stručno utemeljene i usklađene s ciljevima plana. Njihov utjecaj nije iznimka, nego sastavni dio postupka prostornog planiranja. Tijekom javne rasprave o Prijedlogu izmjena i dopuna Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba zaprimljena je 2.621 primjedba. Prihvaćeno je 239 primjedbi, a djelomično prihvaćeno njih 366. Prihvaćene primjedbe dovele su do izmjena prijedloga plana, zbog čega je proveden i postupak ponovne javne rasprave. Sličan postupak proveden je i tijekom izrade Izmjena i dopuna Generalnog urbanističkog plana Sesveta, gdje su prihvaćene i djelomično prihvaćene primjedbe također rezultirale izmjenama prijedloga plana i ponovnom javnom raspravom. Konkretan primjer predstavlja i Urbanistički plan uređenja Zadvorsko. Tijekom javne rasprave prihvaćen je značajan broj primjedbi građana koje su se odnosile na raspored zelenih površina te površina javne i društvene namjene u središtu naselja. Budući da su prihvaćene primjedbe dovele do izmjena planskog rješenja, proveden je i postupak ponovne javne rasprave prije donošenja plana.

Važno je istaknuti da je izradi UPU-a Zadvorsko, zajedno s UPU-om Desprim, prethodio i postupak rane participacije u Gradskoj četvrti Brezovica. Na javnoj tribini građanima su predstavljena programska polazišta za izradu planova, otvorena je rasprava o razvojnim potrebama prostora te je omogućena dostava dodatnih prijedloga i nakon održane tribine. Time je građanima omogućeno uključivanje i prije početka izrade planskih rješenja, a ne samo tijekom zakonom propisane javne rasprave. Navedeni primjeri potvrđuju da javna rasprava i rana participacija nisu formalni postupci, već važni instrumenti kojima građani mogu pridonijeti kvalitetnijim i bolje prihvaćenim planskim rješenjima.

Grad Zagreb prostorno planiranje temelji na načelima održivog razvoja, zaštite javnog interesa i racionalnog korištenja prostora propisanima Zakonom o prostornom uređenju. Cilj prostornog planiranja nije pogodovanje pojedinačnim interesima, već usklađivanje različitih razvojnih potreba kako bi se osigurao uravnotežen razvoj grada i kvaliteta života njegovih stanovnika. Takav pristup proizlazi iz razvojnih ciljeva utvrđenih Planom razvoja Grada Zagreba 2021. – 2027., posljednjih izmjena i dopuna GUP-a grada Zagreba i GUP-a Sesveta te izrade novog Prostornog plana Grada Zagreba, u kojem je jedan od ključnih ciljeva razvoj klimatski otpornog grada. Istodobno se planska rješenja temelje na stručnim podlogama, sektorskim analizama i drugim dokumentima koji omogućuju donošenje kvalitetnih i dugoročno održivih prostornih rješenja. Posebna se pozornost posvećuje prilagodbi klimatskim promjenama, razvoju zelene infrastrukture, očuvanju postojećih zelenih površina, zaštiti vrijednog drveća, povezivanju zelenih sustava te primjeni rješenja temeljenih na prirodi.

Važna stručna polazišta pritom predstavljaju Strategija zelene urbane obnove Grada Zagreba i druge stručne podloge izrađene za potrebe prostornih planova. Njihov je cilj povećati otpornost grada na klimatske promjene, smanjiti učinke urbanih toplinskih otoka te unaprijediti kvalitetu javnog prostora i života građana. Istodobno, važno je naglasiti da prostorni planovi određuju namjenu prostora i stvaraju preduvjete za razvoj i zaštitu zelene infrastrukture, ali ne mogu uređivati svako pojedinačno stablo ili svaki pojedini zahvat u prostoru. Takva pitanja uređuju se kroz posebne propise i postupke koji se provode u fazi provedbe planova. Upravo zato svaka urbanistička odluka predstavlja rezultat usklađivanja razvojnih potreba grada, zaštite prostora kao ograničenog resursa, zahtjeva javnopravnih tijela, interesa lokalne zajednice i drugih legitimnih interesa, pri čemu je zaštita javnog interesa temeljno polazište svakog planskog rješenja.

U postupku izrade novog Prostornog plana Grada Zagreba klimatska otpornost jedan je od temeljnih razvojnih ciljeva. Planska rješenja temelje se na stručnim podlogama i analizama kojima se razmatraju mogućnosti očuvanja i razvoja zelene infrastrukture, zaštite vrijednih prirodnih resursa, povećanja udjela zelenih površina, primjene rješenja temeljenih na prirodi te ublažavanja učinaka urbanih toplinskih otoka. Važnu stručnu osnovu pritom predstavlja i Strategija zelene urbane obnove Grada Zagreba, koja usmjerava razvoj zelenih sustava i njihovo povezivanje u funkcionalnu mrežu na razini cijelog grada.

Izmjene i dopune GUP-a Sesveta među prvim su prostornim planovima u Gradu Zagrebu koji se izrađuju na temelju rezultata Studije zelene infrastrukture i rješenja temeljenih na prirodi za urbano područje Sesveta (GUP SE).

Grad Zagreb će i dalje razvijati modele participacije koji nadilaze zakonski minimum, uz očuvanje stručnosti, transparentnosti i zaštite javnog interesa kao temeljnih načela prostornog planiranja“, detaljno su nam pojasnili.

Ovaj članak objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.

(Izvor: https://www.zagreb.info/energreen/zagrebacki-strucnjak-upozorava-u-gradovima-ce-biti-sve-napornije-zivjeti-osobito-u-gusto-izgradenim-cetvrtima/869023/#google_vignette)